U srcu male planinske varoši, skrivena među brdima i starim voćnjacima, živi baka Ljubica. Ima 101 godinu, ali kad je pogledate, teško biste joj dali više od sedamdeset. Uspravna, vedra i brza, i dalje svakog jutra silazi niz stepenice svoje drvene kuće, uzima motiku i odlazi u baštu. Nosi platnenu maramu, staru pregaču i osmijeh koji ne silazi s lica.
– Eh, dijete moje, što se čudiš? Pa nisam ja nikakvo čudo, samo sam naučila kako da živim – kaže kroz smijeh, brišući ruke o kecelju.
Ono što ovu stogodišnjakinju izdvaja nije samo njena vitalnost, već i činjenica da ne pije nijedan lijek. Nikada nije imala ozbiljnije zdravstvene probleme, ne ide kod ljekara osim na redovne kontrole, a ni na njih ne ide često – „samo kad baš moram, da mi ne kažu da sam tvrdoglava baba“, kaže kroz šalu.
Ljudi iz cijelog kraja dolaze da je vide, da je pitaju za savjet, da čuju njenu priču. Svi žele da znaju – kako je moguće da neko u tim godinama i dalje kopa, sadi, kuha, plete i ne žali se ni na šta?
Njeno objašnjenje je jednostavno. Nema tu ni posebne dijete, ni skupih suplemenata, ni čudotvornih metoda.
– Znaš šta je jedini razlog što sam ovako dočekala starost? – pita i odmah odgovara:
– Miran um i čisto srce.
Baka Ljubica vjeruje da ljudsko tijelo stari onako kako mu duša naređuje. Kaže da se današnji svijet previše truje mislima, zavišću, ljutnjom, stresom i jurnjavom za stvarima koje nisu važne.
– Ne možeš ti živjeti sto godina ako svakog dana u sebi kuvaš ljutnju. Ni ako ne znaš da oprostiš, da se nasmiješ i da ponekad staneš i gledaš kako sunce zalazi. Ljudi ne stare od vremena, već od brige.
Njen dan počinje u pet ujutro. Ne zato što „mora“, već zato što voli da dočeka dan u tišini, uz šolju čaja od nane koju sama bere. Poslije toga zaliva baštu, pogleda kokoške, pa sjeda da isplete nešto „za unuče ili komšijino dijete“. Jede jednostavno – hljeb koji sama peče, sir, paradajz iz svoje bašte, povremeno jaje, voće, supice, kompoti, čajevi. Nema šećera, ni masne hrane, ali ni strogih pravila.
– Svega po malo, i sve s mjerom. I to da jedeš kad si gladan, a ne kad ti je dosadno.
Kaže da nikada nije išla za modom ni za mišljenjem drugih. Udala se iz ljubavi, rodila troje djece, ostala udovica u šezdesetoj, ali nikad nije nosila crninu duže od što joj je srce tražilo.
– Tugu sam nosila u sebi, ali nisam dala da mi zatrova život. Svako ima svoj bol, ali moraš znati kad je vrijeme da ga pustiš.
Za nju, zdravlje nije nešto što se kupuje u apoteci.
– Kad ti srce radi mirno, kad znaš da nisi nikome učinio nažao, kad se svako jutro probudiš s nekom malom radošću – to ti je najbolji lijek.
Ponekad joj dođu mladi iz grada da je pitaju za recept dugog života. Smiju se kad im kaže da „isključe televizor, ne čitaju previše vijesti i da svako jutro kažu sebi – danas ću biti dobar čovjek“.
– Ljepota života je u jednostavnosti. Sve što ti treba da dočekaš stotu već imaš, samo ako znaš da gledaš.
I tako baka Ljubica, svaki dan, korak po korak, pokazuje da dug život nije slučajnost. Niti genetika. Nego način na koji gledaš svijet, ljude i samog sebe. A to je lekcija koju ni najskuplja knjiga ne može da te nauči – ali jedna baka iz sela, i te kako može.