Zovem se Ivana, imam 46 godina i od svog muža sam starija tačno pet. Nikad ne bih rekla da će ta razlika biti nešto zbog čega ću osjećati potrebu da pišem ili objašnjavam, ali eto, život i društvo često naprave da se i najobičnija ljubavna priča pretvori u temu za raspravu. Jer, zamislite – žena je starija od muškarca. Strašno, zar ne?

Upoznali smo se prije devet godina, na jednom seminaru za preduzetnike. Ja – već tada direktorica svoje firme, on – mladi dizajner koji je tek počinjao. Sjeli smo za isti sto, razgovor je krenuo spontano, i odmah sam osjetila ono nešto, onaj klik koji se ne dešava često. U početku nisam razmišljala ni o godinama, ni o statusu, ni o tome kako bi to “trebalo da izgleda”. Samo sam uživala u razgovoru, u njegovoj iskrenosti, pameti i duhovitosti.

Nakon nekoliko mjeseci druženja i saradnje, počeli smo se viđati i privatno. Mnogi su tada govorili da to nije ozbiljno, da je “mlađi muškarac samo prolazna faza” i da će brzo naći nekoga „svojih godina“. Neki su me čak pitali: “Zar ti nije neprijatno da ideš pored njega? Zar ti ne smeta što si starija?” A meni je smetalo jedino to što oni misle da ljubav ima rok trajanja, mjeru u godinama i pravila koja moraš slijediti da bi bila “prihvaćena”.

Bilo je teško u početku, ne zbog nas, nego zbog okoline. Njegovi prijatelji su me zvali “tetka”, šalili se na račun mojih godina, a moji su se pitali šta će meni neko ko tek ulazi u ozbiljan život. Ali nikad nisam osjetila nesigurnost s njegove strane. On nikad nije pravio razliku između mojih i svojih godina – gledao me kao ravnopravnu, kao ženu koju voli, poštuje i s kojom želi da gradi život.

Vjenčali smo se prije šest godina. Imamo zajednički biznis, psa i baštu koju zajedno uređujemo. Možda nemamo djecu, ali imamo mir, poštovanje i prijateljstvo koje je, vjerujte mi, temelj svake dobre veze. Danas kad me pitaju kako funkcioniše brak u kojem je žena starija, kažem – isto kao svaki drugi: ako se volite, poštujete i zajedno rastete, godine su samo broj.

Nažalost, stereotipi su i dalje tu. Ljudi su lakše prihvatili vezu gdje je muškarac 10 ili 15 godina stariji od žene, nego obrnuto. Ako muškarac ima mlađu ženu – “svaka mu čast”, a ako žena ima mlađeg muškarca – odmah je “lovac na mladost”, “sponzorka”, “očajna”. Zašto? Zar stvarno mislimo da žene prestaju biti vrijedne ljubavi nakon četrdesete?

Možda i najvažnije od svega – stariji partner ne znači i dominantniji. Nikad nisam osjećala da ga “vodim” kroz život. On je samostalan, zreo, zna šta hoće. Ponekad on mene uči kako da se opustim, kako da pustim stvari da idu svojim tokom, dok ja, kao neko ko je uvijek pod stresom i planira tri koraka unaprijed, to baš i ne umijem.

Ne želim reći da je sve idealno. Kao i svaki par, imamo nesuglasice, probleme, pa čak i trenutke kada se pitamo gdje idemo i šta želimo. Ali to nije zbog razlike u godinama, nego zato što smo ljudi. Ljubav ne zna za godine, ali zna za trud, iskrenost i svakodnevnu brigu jedno o drugome.

Dakle, da – imam 46 godina i od muža sam starija pet. I ponosna sam na to. Ne zbog godina, nego zato što sam imala hrabrosti da slijedim srce, a ne očekivanja društva. Na kraju krajeva, prava ljubav ne gleda ličnu kartu. Prava ljubav gleda dušu.