– Stanite! – njen glas, iako tih, odzvanjao je kroz tišinu kao oštar nož kroz tkaninu. Ljudi su se iznenađeno okrenuli, pogledi puni zbunjenosti i saosjećanja.
Stajala je nepomično, uspravna i krhka u svojoj crnini, s velom koji joj je djelimično prekrivao lice. Njene oči, crvene od suza, bile su sada pune nečeg što niko nije mogao odmah prepoznati – mješavine tuge, sjećanja i nečega nalik na prkos.
Prišla je polako kovčegu, svaki korak bio je težak kao da nosi teret svih godina koje su proveli zajedno. Stala je pored njega, spustila ruku na hladno drvo, a prsti su joj drhtali dok je milovala njegovu površinu. Zatim je tiho, ali jasno izgovorila:
– Nisam još završila s tobom, Marko.
U publici je zavladala nelagodna tišina. Neki su s nevjericom pogledavali jedni druge, dok su stariji samo skrušeno pognuli glave, poštujući bol žene kojoj je smrt odnijela supruga.
– Proveli smo trideset godina zajedno – nastavila je, glas joj je sad bio stabilniji. – Trideset godina u kojima smo dijelili smijeh, suze, tišinu i riječi koje su znale i raniti i liječiti. I sada… sada da te samo tako pustim da odeš, a da ti nisam rekla sve što mi leži na srcu?
Duboko je udahnula. Njene riječi nisu bile samo oproštaj; bile su ispovijest.
– Nisi bio savršen. Daleko od toga. Znao si biti tvrdoglav, ponekad grub, često tiha stijena koja ne želi da je iko pomjeri. Ali bio si moj. Moj Marko. Onaj koji je znao donijeti kafu tačno onako kako volim, onaj koji je pravio planove za budućnost i kad smo znali da ih možda nećemo ostvariti. Onaj koji je, uprkos svemu, uvijek bio tu.
Ljudi su slušali, sada već zaboravivši na nelagodu. Njene riječi su ih vraćale na vlastite uspomene, gubitke, ljubavi koje su možda i sami preboljeli ili još uvijek nose u sebi.
– Znaš, najviše me boli što smo se posljednji put posvađali zbog gluposti. Ti si htio gledati utakmicu, a ja sam željela da pričamo. Nisam ti tad rekla koliko mi znači i to tvoje ćutanje, jer si bio tu, pored mene. Mislila sam da imamo vremena. Ali vrijeme je varljivo.
Ona se nasmiješila, kroz suze, onim blagim osmijehom koji dolazi kad srce nađe mir usred tuge.
– Sad shvatam, Marko, da ljubav nije u velikim riječima ni grandioznim gestovima. Ljubav je u svakodnevnim sitnicama – u tvojim neurednim čarapama pored kreveta, u tvojoj šalici kafe zaboravljenoj na stolu, u tom pogledu kojim si me znao umiriti i kad ništa nisi rekao.
Okrenula se ka okupljenima, pogledom tražeći podršku, ali i dijeleći svoju bol s njima.
– Ne plačite za njim. Ne zbog toga što je otišao, već se sjetite onoga što je ostavio iza sebe. Njegov osmijeh, njegove šale, njegove male navike koje su činile da ga volimo baš takvog kakav je bio.
Ponovo se okrenula ka kovčegu, spustila poljubac na hladno drvo.
– Zbogom, moj tvrdoglavi mužu. Volim te. I zauvijek ću te voljeti.
Polako se povukla, dozvoljavajući da poklope kovčeg. Tišina je sada bila ispunjena nečim svetim, nečim što nije mogla biti samo tuga. Bila je to tišina koja je svjedočila životu, ljubavi i oproštaju.
Kad su se ljudi počeli razilaziti, jedna starica prišla je ženi, uhvatila je za ruku i tiho rekla:
– Rekli ste ono što svi osjećamo, ali rijetko ko ima hrabrosti izgovoriti.
Žena se samo blago nasmiješila. Znala je da će bol ostati, ali isto tako je znala da sjećanja, ljubav i riječi koje je izgovorila neće nikada umrijeti. Jer prava ljubav ne prestaje kad se poklopi kovčeg. Ona živi dalje – u sjećanjima, u pričama, u svakom otkucaju srca koje je jednom voljelo.