Bio je početak oktobra kada su dvije prijateljice, Anđela i Kristina, odlučile da pobjegnu od gradske vreve i provedu vikend u prirodi. Plan im je bio jednostavan – popeti se na vrh planine Durmitor, prenoćiti u šatoru i vratiti se sljedećeg dana. Obe su bile iskusne planinarke, ljubiteljke prirode, i nisu se libile ni dužih, zahtjevnijih tura.
Anđela je imala 28 godina, bila je fotografkinja koja je često spajala posao i zadovoljstvo, pa je planinarenje koristila kao priliku da zabilježi nevjerovatne pejzaže. Kristina, godinu dana mlađa, radila je kao učiteljica i često je isticala koliko joj priroda pomaže da se “resetuje” i napuni energijom.
Međutim, tog dana nešto je pošlo po zlu.
Nestanak bez traga
Porodice su ih posljednji put čule u subotu ujutru, kada su javile da kreću ka stazi Mali Medjed – manje popularnoj, ali navodno prelijepoj ruti. Nakon toga, telefoni su im bili nedostupni. Kako se nisu vratile do nedjelje uveče, njihove porodice su prijavile nestanak.
Ubrzo je pokrenuta potraga – planinari, Gorska služba spašavanja, psi tragači, dronovi – svi su pretraživali teren. Dugo se tragalo, ali bez uspjeha. Nije bilo ni traga od njih – ni otisaka, ni stvari, ni znakova borbe. Samo tišina.
Mediji su prenijeli vijest, društvene mreže su bile prepune apela za pomoć. Ljudi su spekulisali – od pada u provaliju do susreta sa divljim životinjama. Neki su čak spominjali i mogućnost zločina. No, bez tijela i bez dokaza, slučaj je ostao misterija.
Pronađeni trag
Nakon skoro tri mjeseca, jedan lovac koji je bio u potrazi za divljači slučajno je naišao na ranac na nepristupačnom dijelu planine, zaklonjen iza stijene, skoro nevidljiv iz daljine. Bio je djelimično zatrpan snijegom, ali ono što se vidjelo bilo je dovoljno da se odmah pozove policija.
Kada su pripadnici Gorske službe došli na lice mjesta, prizor ih je ostavio bez riječi.
U rancu su se nalazili lični predmeti – Anđelin fotoaparat, mobilni telefoni, komad hljeba, termos, Kristinina bilježnica. Ali ono što je izazvalo jezu bila je fotografija koja je ostala sačuvana na Anđelinom aparatu.
Na posljednjoj slici, snimljenoj očigledno nekoliko trenutaka prije nego što su nestale, vidjele su se obje djevojke – blijede, uplašene, kako gledaju u nešto ili nekoga iza objektiva. Iza njih – gusta šuma, magla, i nejasna silueta u daljini.
Slika nije mogla razjasniti ko ili šta se nalazilo iza njih, ali izraz na njihovim licima govorio je sve – bile su u strahu. Velikom.
Šta se zapravo dogodilo?
Uprkos dodatnim potragama koje su uslijedile nakon pronalaska ranca, tijela djevojaka nikada nisu pronađena. Policija je pokrenula krivičnu istragu, ali bez konkretnih dokaza – sve je ostalo u sferi nagađanja.
Jedna teorija kaže da su se izgubile i nastradale od hladnoće. Druga govori o mogućem susretu sa opasnim pojedincem – možda planinskim pustinjacima ili krijumčarima koji koriste zabacene staze. Neki pak vjeruju da su djevojke svjedočile nečemu čemu nisu smjele – možda nelegalnom lovu, ili nečemu još mračnijem.
Postoje i oni koji se okreću ka natprirodnom – da je mjesto ukleto, da su ih odvele „planinske sile“, jer su se miješale u nešto što običan čovjek ne treba da vidi. Iako zvuči kao mit, lokalno stanovništvo ima niz legendi o čudnim dešavanjima u tom dijelu planine – misterioznim svjetlima, neobičnim zvucima, pa čak i nestancima u prošlosti.
Poruka koja ostaje
Bez obzira na teorije, jedno ostaje sigurno – dvije mlade žene su nestale bez traga, a njihovi najmiliji su ostali bez odgovora. Kristinin otac je u jednom intervjuu rekao:
„Možda nikada nećemo znati šta se desilo. Ali znam da nisu bile nepažljive. Nisu bile avanturistkinje bez razuma. Nešto im se desilo. I mi samo želimo istinu.“
Priča o Anđeli i Kristini ostaje jedno od najjezivijih i najtužnijih sjećanja u planinarskoj zajednici regiona. Svake godine, planinari koji prolaze tom rutom ostave cvijet na mjestu gdje je pronađen ranac – u znak sjećanja i opomene. Da priroda jeste prelijepa, ali i nepredvidiva. I da nikada ne treba podcijeniti ono što ne možemo objasniti.