Nekada je bio simbol moći jugoslovenske košarke. Ime koje se izgovaralo s poštovanjem. Majstor prodora, energetska bomba na terenu, čovjek čiji je svaki pas i svaki ulazak pod koš izazivao aplauze pune dvorane. Danas, Mihajlo Manović Crvac, u 77. godini života, skuplja plastične boce po Splitu – ali, uprkos svemu, nosi osmijeh i vjeru da ga sudbina možda još jednom može iznenaditi. Njegov život je kao film: uspon, pad, nepravda, tragedije – ali i nevjerovatna snaga čovjeka koji nikada nije prestao vjerovati.
⭐ Od vrhunskog talenta do ikone Jugoplastike
Odrastao je među loptama i parketima, živeći košarku od ranog jutra do mraka. Njegove prve košarkaške korake obilježili su Radnički Beograd i generacija koja je kasnije iznjedrila neka od najprepoznatljivijih imena jugoslovenskog sporta.
Kao tinejdžer, već je igrao u seniorskoj ekipi Radničkog. A onda je stigao poziv koji mu je promijenio život: prelazak u Split, tadašnji centar košarkaške magije.
13. januara 1968. godine Split postaje Jugoplastika, i Crvac je bio tu – u najzlatnijim godinama kluba.
Uz nevjerovatnu generaciju igrača, Jugoplastika je osvojila sve:
-
državna prvenstva,
-
domaće kupove,
-
finale Kupa šampiona,
-
finale Kupa kupova,
-
trostruku krunu 1977. godine – Kup, prvenstvo i Kup Radivoja Koraća.
Deset godina dominacije. Deset godina slave. I on – važan dio te košarkaške bajke.
💔 Brak koji se raspao i život koji se prelomio
Uprkos sjaju terena, privatni život nije išao glatko. Oženio se 1971. godine, dobio sina Jovanu šest godina kasnije, ali brak nije izdržao.
„Kasnije sam dobio starateljstvo nad sinom“, govorio je.
To mu je bio najveći ponos, ali i najveća odgovornost.
No, upravo tada kreće njegov prvi veliki životni pad.
Iznenada, bez ikakvog pravog objašnjenja, izbačen je iz ekipe. Košarka koju je volio cijelim bićem – okrenula mu je leđa.
Zaposlio se kao vozač u građevinskom preduzeću.
„Umjesto da budem trener Jugoplastike, postao sam šofer“, s gorčinom se prisjećao.
Iako je 1980. godine dobio ponudu da vodi juniore Jugoplastike i ostvario sjajne rezultate, život ga je već gurao prema ivici.
💥 Nepravda koja ga je bacila na ulicu
Tada stiže drugi udarac.
Poslovni prostor u koji je uložio sve – oduzet mu je.
Tri decenije vodi borbu sa sistemom i ljudima koji ga, kako kaže, nisu slučajno nego namjerno zaboravili.
„Tendenciozno“, ponavljao je.
I to najviše boli.
🏃♂️💨 Rat, bijeg i nova košarkaška nada – njegov sin
Rat ga je natjerao da pobjegne u Beograd. Počeo je iz početka, opet ispočetka, kako je rekao.
Sin Jovan krenuo je njegovim stopama: igrao je u Hrvatskoj, Portugalu, Francuskoj, pa čak i na Kosovu. Bio je talentovan, brz, nepokolebljiv.
Mihajlo je ponovo disao punim plućima – ponosan otac, ponovo u košarci, ponovo u životu.
Ali sudbina mu nije poštedjela ni najgore.
🕯️ Najveća tragedija – ubistvo sina
-
maja 2007. godine Jovan Manović ubijen je greškom tokom obračuna kriminalnih grupa u Beogradu.
Platio je tuđi dug tuđim životom.
„Tada se sve u meni srušilo“, pričao je Mihajlo sa neizrecivom tugom.
Imao je 58 godina kada mu se svijet raspao.
Ubica i saučesnik osuđeni su, ali ništa nije moglo vratiti njegovog sina, njegov ponos, njegovu budućnost.
⚕️ Bitka za život – doslovno
Kao da to nije bilo dovoljno, uslijedile su godine zdravstvenih borbi:
-
karcinom bubrega,
-
karcinom žuči,
-
operacije dvanaestopalačnog crijeva,
-
sepsa od koje je jedva preživio.
Doktori su mu rekli da je „medicinski fenomen“, čovjek koji preživljava ono što drugi ne mogu.
Preživio je i to. Ali, ostao je potpuno sam.
🏚️ Povratak u Split – bez krova nad glavom
Vratio se u Split, u grad koji je nekad slavio njegovo ime.
Ali ga nije dočekao aplauz – nego samo prazne ruke i prazna sjećanja.
Stan u Beogradu pripao je sestri, pa njenoj djeci, koji su ga prodali.
Majka i sestra su preminule.
On – ostao bez igdje išta.
Danas prima 100 eura penzije.
Autobuska karta da posjeti sinov grob u Beogradu košta 80 eura.
„Idem dva puta godišnje… kad uspijem.“
Ostatak dana – skuplja boce po Splitu.
„Ima tu neke simbolike… Ja sam bio žuti, žuta je bila Jugoplastika, pa i kontejneri su žuti.“
Gorka ironija, ali on je i dalje stoik, i dalje čovjek koji ne pušta tugu da ga pregazi.
💛 I pored svega – nije izgubio nadu
„Danas sam beskućnik, ali sam zadovoljan čovjek. Imam prijatelje, imam šta da jedem, snađem se za smještaj. A nadam se i dalje… da će se nešto promijeniti.“
Njegova priča nije samo sportska. Nije samo tragična.
Ona je podsjetnik da sistem može zaboraviti čovjeka – ali da čovjek ne smije zaboraviti sebe.
Mihajlo Manović je dokaz da život može oduzeti sve – osim dostojanstva onome ko ga nosi u srcu.
I možda, samo možda, ova priča vrati bar dio onoga što mu je svijet oduzeo.
