Branislav Đikić, koji potječe iz okolice Leskovca, bio je jedan od 200.000 samaca u Srbiji. Njegova odlučnost da pronađe kompatibilnu partnericu naišla je na prepreke. Odlučio je istražiti izvan svoje zemlje te je dobio putovnicu i otisnuo se u inozemstvo. Smatra da su žene u Srbiji otvorene za povremene romanse, ali ne zanimaju ih ozbiljne veze.
Otkrio je da u njegovom mjestu, Međanima, postoji više od 40 osoba starijih od 50 godina koje nisu stupile u brak. Međanima nudi samo trgovinu kao mjesto okupljanja, a nesigurna financijska situacija i udaljenost od grada dodatno otežavaju pronalaženje partnerke.
U svojoj 51. godini, Branislav je donio životnu odluku da preokrene svoju situaciju i pronađe partnericu. Iznenađujuće, ne samo da je uspio u tom cilju, već je također pronašao sreću u Albaniji. Ubrzo nakon upoznavanja, Branislav i Albanka Aurela su se vjenčali.
Obitelj se povećala kada su im se rodila četvero djece: Dunja, Danica, Nina i Mihailo. Iako je Aurela prvotno imala izazova u prilagodbi na novo okruženje, vremenom je situacija postala manje zastrašujuća.
Branislav je pohvalio Aurelu kao vrlo sposobnu osobu koja je pridonijela obitelji. Aurela, koja također govori tečno srpski jezik, radila je u tvornici u ruralnoj Albaniji, gdje su resursi bili ograničeni. Njihova veza je zahtijevala napor, ali je ukupno iskustvo bilo pozitivno. Branislav primjećuje da mlade žene u Srbiji sve manje žele živjeti na selu, što dodatno komplicira situaciju.
