U doba digitalnih tehnologija, brzog života i svakodnevnog stresa, malo ko se usuđuje napraviti radikalan zaokret i vratiti se prirodi. Ipak, jedan mladi par iz regije napravio je upravo to — napustili su gradski život, uzeli testeru i sekiru, i odlučili sagraditi svoju kuću snova u srcu šume.
Bez električnih alata, bez arhitekata, bez betona. Samo prirodni materijali, gole ruke i ogromna količina volje.
„Nismo imali nikakvo prethodno iskustvo u građevinarstvu,“ priča Marko, jedan od dvojca koji stoji iza ovog nevjerovatnog poduhvata. „Zapravo, oboje smo odrasli u gradu. Ali smo osjećali da nam treba nešto iskonsko, nešto što je naše.“
Povratak prirodi
Marko i Jelena, oboje u kasnim dvadesetim, donijeli su odluku koja je iznenadila njihove porodice i prijatelje: da kupe parcelu na rubu jedne planinske visoravni i pokušaju živjeti u skladu s prirodom. Cilj im nije bio luksuz, nego jednostavnost i sloboda.
Parcela koju su kupili nije imala nikakvu infrastrukturu – ni vodu, ni struju, ni pristupni put. Sve su morali napraviti od nule.
„Na početku je bilo zastrašujuće. Prve noći smo spavali u šatoru, a oko nas su se čuli vukovi i sove. Nije bilo signala na telefonu, nije bilo svjetla osim one što dolazi s neba,“ priča Jelena. „Ali upravo to je bio razlog zbog kog smo došli.“
Koliba koja je nastajala iz ljubavi
Svoju kolibu počeli su graditi skromno – planirajući da naprave jednu prostoriju sa peći na drva, krevetom i mini kuhinjom. Nisu imali električne alate jer su odlučili da poštuju prirodu i tradiciju.
„Testera i sjekira bili su naši najbolji prijatelji,“ kaže Marko kroz smijeh. „Svaki balvan smo sami sjekli, gulili, rezali i slagali. Nema vijaka, nema metala – samo drvo, konopac i drvene klinove.“
Učestvovali su zajedno u svakom dijelu gradnje: od temelja do krova. Zimi su oblagali zidove slamom i glinom kako bi zadržali toplotu. Vodu su crpili iz obližnjeg potoka, a struju proizvode pomoću male solarne ploče.
„Ništa nije bilo brzo. Sve se radilo ručno, dan po dan. Zato nam je i trebalo više od dvije godine,“ dodaje Jelena. „Ali ta koliba nosi naš znoj, naš trud i našu ljubav. Nema cijenu.“
Život bez stresa, ali s puno rada
Danas, Marko i Jelena žive u toj kolibi, s pogledom na dolinu koja zeleni do horizonta. Njihov dan počinje s izlaskom sunca, a završava s prvim mrakom. Hranu uzgajaju sami: krompir, paradajz, tikvice, začinsko bilje… Imaju i nekoliko kokošaka.
„Ne sjećamo se kad smo zadnji put bili bolesni. Tijelo se naviklo na prirodan ritam. Uveče zaspimo umorni, ali sretni,“ kaže Marko.
Naravno, nije sve idilično. Zimi zna biti surovo, naročito kad padne metar snijega, a hladnoća uđe u kosti. „Ali naučiš cijeniti toplinu. Naučiš se pripremiti. Naučiš živjeti,“ ističe Jelena.
Inspiracija za druge
Njihova priča se proširila društvenim mrežama, gdje ih sada prate hiljade ljudi koji maštaju o sličnoj avanturi. Objavljuju fotografije svog svakodnevnog života, savjete o preživljavanju u prirodi, pa čak i tutorijale o gradnji.
„Ne kažemo da je ovo za svakoga,“ iskreno priznaje Marko. „Ali ako osjetite poziv prirode, nemojte ga ignorisati. Možda vas vodi do vašeg ličnog raja.“
Zaključak
U svijetu gdje se trčanje za materijalnim sve više pokazuje kao besmisleno, priča Marka i Jelene je podsjetnik da prava sreća leži u jednostavnosti, povezanosti i stvarima koje se ne mogu kupiti novcem.
Njihova koliba nije najluksuznija, ali je dom ispunjen mirom, ljubavlju i osjećajem da su – konačno, i istinski – svoji na svome.