Sedamdesete su bile čudesne godine – vrijeme muzike, zaljubljenosti i slobode. Bio je to period kada smo se smijali bez razloga, plesali po parkovima i vjerovali da će sve vječno trajati. U tom vremenu, ja i Dragan smo bili, kako bi se tada reklo, “zlatni par”. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, on je studirao arhitekturu, ja književnost. Spojio nas je čudan slučaj – tramvaj broj 11, u kom smo se sudarili doslovno, i tako počeli priču koja je potrajala pet prelijepih godina.
Bili smo mladi, lijepi, zaljubljeni, planirali budućnost. Ljeto 1976. proveli smo na Jadranu, u kamp-prikolici, bez telefona, bez briga, samo uz zvuke Azre i miris mora. Govorio mi je da sam mu muza, ja sam njega zamišljala kao oca naše djece. Ali život… život često skrene s puta koji ti misliš da je siguran.
On je dobio praksu u Frankfurtu, “samo na godinu dana”, kako je govorio. Rastanak je bio težak, ali vjerovali smo jedno drugome. Dopisivali smo se mjesecima, ali pismo po pismo – sve rjeđe, sve hladnije. U međuvremenu sam se i ja preselila u Sarajevo, počela raditi u školi, upoznala nekog drugog, udala se. Dragan je ostao samo uspomena na mladost, na sve ono što “moglo je biti, ali nije”.
Godine su prošle. Muž mi je preminuo prije desetak godina, djeca odrasla, otišla svojim putem. A onda, jednog nedjeljnog jutra, listajući Fejsbuk – pojavio se predloženi kontakt: Dragan M. Ime i prezime isto. Pomislih: “Ma ne može biti… pa prošlo je četrdeset godina!”
Ali znatiželja je pobijedila. Kliknem na profil, i prvo što vidim – slike. I ne, nije to bio onaj Dragan kojeg sam znala. Na fotografijama – krupan čovjek, sijede kose, ozbiljnog pogleda. U pozadini neke njemačke kuće, dvorište, pas. Zanijemila sam. Osjećaj kao da mi je neko zalupio vrata prošlosti direktno pred nosom.
Ali, ipak, napišem poruku:
„Dragan, jesi li to ti? Sjećaš li se tramvaja broj 11?“
Odgovor stigne već naredni dan:
„Ako si ti Marija iz čitaonice fakulteta – sjećam se. I to jako dobro.“
Kroz naredne dane počeli smo razmjenjivati poruke, slike, uspomene. Ispričao mi je svoj život – ženio se, razvodio, imao firmu u Njemačkoj, sada u penziji. I dalje crta, piše ponešto, šeta sa psom i gleda jugoslovenske filmove na YouTube-u.
A ja? Ja sam mu pričala o knjigama koje sam voljela, o unucima, o tome kako i dalje čuvam njegovu razglednicu iz Dubrovnika iz ’75. godine. Pitao me jesam li je ikad pročitala ponovo. Rekla sam – ne, bojim se da ću zaplakati.
Dogovorili smo video poziv. U trenutku kad se ekran upalio, nijesam vidjela sijedog čovjeka s fotografija. Vidjela sam onog Dragana iz sedamdesetih – kako mi maše iz tramvaja, u onoj kožnoj jakni, s osmijehom zbog kog sam klecala.
Jesmo li se ponovo zaljubili? Ne znam. Možda. Možda samo tuga pomiješana sa zahvalnošću. Jer iako nas je život odveo na različite strane, ta ljubav nikada nije nestala – samo se preselila u neki tiši dio srca.
Danas pišemo jedno drugom skoro svaki dan. Razmjenjujemo fotografije, recepte, stihove. Ne planiramo ništa veliko, ne tražimo izgubljeno vrijeme. Ali imamo ono što mnogi nemaju – uspomenu koja je preživjela četiri decenije.
I znate šta? Ponekad nije važno što ljubav nije potrajala. Važno je da je bila. I da, kad je opet sretnete, makar i preko ekrana – prepoznate je bez greške.