U burnim godinama raspada Jugoslavije, među brojnim ličnostima koje su igrale ključne uloge na političkoj i bezbjednosnoj sceni bivše države, posebno se ističu dva imena: Branislav Brano Mićunović i Željko Ražnatović Arkan. Obojica su, svako na svoj način, ostavili snažan trag u vremenu obilježenom haosom, ratovima, kriminalom i borbom za moć. No, priča koja se često prepričava u krugovima bliskim obavještajnim i bezbjednosnim strukturama jeste upravo ona u kojoj se susreću Brano, Arkan i još jedna ključna figura – Nikola Kavaja, poznatiji kao Giška.
Giška, nekadašnji bokser i vođa paravojne jedinice „Srpska garda“, stradao je 1991. godine na ratištu u Hrvatskoj, pod nerazjašnjenim okolnostima. Njegova smrt bila je šok za mnoge koji su ga do tada smatrali simbolom srpskog otpora, ali i kontraverznom figurom. Kada je njegovo tijelo dopremljeno u Beograd, umotano u srpsku zastavu, emocije su bile na vrhuncu. Tada je, kako se kasnije pričalo, došlo do dramatičnog sukoba između Arkana i Brana Mićunovića.
Prema svjedočenju ljudi iz Braninog okruženja, Arkan je očekivao da će Brano izraziti veće poštovanje prema Giški, sa kojim je Arkan bio blizak. Umjesto toga, Mićunović je ostao hladan, sa izrazom lica koji nije pokazivao ni tugu, ni poštovanje. Kada mu je Arkan prišao i rekao nešto u stilu: „Evo ti tvoj heroj, umotan u zastavu“, Brano mu je, navodno, bez mnogo okolišanja odgovorio:
„Zastava se ne stavlja svakome, a pogotovo ne onome koji je poginuo u tuđoj igri. Moj heroj ne gine za druge.“
Te riječi odjeknule su poput eksplozije. Arkan je, prema pričama očevidaca, bijesan izletio iz prostorije, psujući i prijeteći, ali bez daljih sukoba – jer je znao s kim ima posla. Brano Mićunović tada nije bio samo običan čovjek iz podzemlja – bio je figura čija se riječ slušala i poštovala, posebno u Crnoj Gori, gdje je važio za “sivog kardinala” moći.
Mnogi smatraju da je Branin odgovor zapravo bio poruka – ne samo Arkanu, nego i svima drugima koji su u to vrijeme koristili srpstvo kao paravan za lične interese i obračune. Bio je to trenutak u kojem se jasno vidjela podjela između onih koji su ratove vodili iz ideala (ili su tako tvrdili) i onih koji su ih koristili za sticanje moći, novca i uticaja.
Mićunović, koji je godinama važio za jednog od najuticajnijih ljudi Crne Gore, nikada se nije mnogo eksponirao u medijima. Uvijek je djelovao iz sjenke, ali njegov uticaj u poslovnim, političkim i bezbjednosnim strukturama bio je neupitan. Za razliku od Arkana, koji je volio glamur, javnost i uniformu, Brano je birao tišinu, oprez i mrežu lojalnosti.
Njegovo odbijanje da se prikloni herojskom narativu oko Giške bilo je, za mnoge, znak da Mićunović ne igra po pravilima mase. Bio je čovjek sistema, ne mitologije.
Iako ova epizoda nikada nije zvanično potvrđena, preživjela je u usmenoj predaji mnogih iz tog vremena. Ljudi koji su tada bili blizu moći, dobro znaju da riječi ponekad bole više od metka – a Brano je znao kako da ih upotrijebi.
Danas, decenijama kasnije, ova priča ne gubi na značaju jer odslikava duboku simboliku sukoba između ideala i realpolitike, između mita i moći, između herojstva i kontrole. U vremenu kada su mnogi izgubili glavu zbog nepromišljenih riječi ili pogrešnih lojalnosti, Brano Mićunović je ostao na nogama – hladan, proračunat i opasno tih.