Kad nas život surovo podsjeti na prolaznost, riječi izgovorene u trenutku bola poprimaju novu, bolno jasnu težinu. Tako je i porodica i prijatelji Nemanje (18), mladića tragično stradalog u sudaru na putu kod manastira Ravanica, uprkos nevjerici i tuzi, pronašla snage da se oprosti – njegov mlađi brat, kroz potresnu objavu na društvenim mrežama.
Tragedija kod Ravanice
Veče kada je život stao pripadalo je mjesecu magle i hladnog vazduha. Nemanja, pun mladosti i planova, krenuo je automobilom zajedno s prijateljima prema kući, neposredno nakon školske obaveze. Na vazduhu je još bila radost koju su pričali, smijeh i muzika. Osjećaj da je sve na mjestu.
Na krivini kod Ravanice, vozilo se iznenada sudarilo s drugim automobilom. Ko zna – brzina, loš asfalt, možda klizavi kolovoz – tačno se neće saznati dok ne završi policijska istraga. Ostali su bez daha, vrisnula je sirena, svjetla kola Hitne pomoci lomila su tamu, ali kad su stigli – našli su samo ruševine. I zauvijek odsustvo.
Porodična bol i oproštaj mlađeg brata
Ako postoji bol koji riječi ne mogu opisati, to je osjećaj kad se, umjesto zagrljaja, u ruci nađe samo pesma, pepeo, sjećanje. Mlađi brat je objavio njihovu zajedničku lijevu fotografiju, gdje su oboje smiješili se neopterećeni – i ispod nje napisao:
„I kada je sve tako lepo… ti odeš! Nemanja, bio si samo jedan dečak. Al’ znaj da si bio moj svjetionik, moja snaga, moja radost dana. Oprosti što sam se smijao, kad si plakao. Oprosti što sam mislio da ima vremena više… Hvala ti što si bio brat kakvog niko nema.”
Riječi koje štipaju za srce, jer u njima odzvanja zajedničko djetinjstvo, rasplesana bajka. Isto dijete – ali sad samo jedno ostalo.
Ko je bio Nemanja kroz bratove riječi?
Preko objava, komentarisanih zajedničkim fotografijama, zajednički radili su montaže, išli na planine, igrali fudbal. Mladi, bujan, obučavao je košarku najmlađeg brata – i kad je postao stariji brat, u tim igrama s njima je bio uvijek kao trener i podrška. Slatkih 18 – godina života, ali i godina koje su dovoljna za hiljade sjećanja.
„Čist duh, pokretač radosti, beskrajno nasmijan“ – nazvali su ga oni najbliži. Od igračke u rukama, do diplome srednje škole, primjeračan đak – u NJemu kombinu sve.
Reakcije prijatelja i škole
U školi – razrednoj zajednici i nastavnicima – tragedija se krenula šapatom. Komentari odjekuju: „Visok, vedrog duha, imao je sjaj u očima…“ Poruke podrške stižu u dm, mejlom i uživo: „Nemanja je bio učenik koji čini razred ljepšim, i pamtit ćemo ga kao vječno nasmijanog.“
Na društvenim mrežama se kroz fotografije i citate neprekidno piše: „Istina je to – on je bio anđeo“. I koliko god polako govore, svaka riječ odzvanja glasnije i bliže – zbog praznine koja riječ ne može popuniti.
Sudbina i više od jedne greške
Dok se vjetar spušta nad Ravanicu, priroda nezamislivo čuva taj trenutak. Pitanja ostaju – zašto je život tako kratak, zašto takvu djecu gubiš? Ne, ne bih rekao – to nije pravi zamah. Prava poruka je – pazimo jedni na druge, ne dozvolimo krivine, olujni dio puta. Jer ne postoji vrijeme kupovine za oproštaj koji kasno dođe.
Njegova mladost sada je metafora prolaznosti – kako se iz crnih rupa može roditi svjetlost – i kako se iz njega sada rađa toplina – toplina sjećanja.
Šta sad – hiljade koraka, jedna tišina
Porodica planira komemoraciju i spomen-dan. Brat je rekao da će prenijeti pobjedu u čuvanje njega u srcu. Škola i razred spremaju mural, „svojim rukama“, kao da žele da mu poruče: „Nismo te zaboravili – ovdje, u našim danima, kažu tvoje ime.“
Na taj način – jedna ruina je nadživjela, poruka za budućnost. Da djeca jesti oni koji hodaju rukom sve dok ne vidimo kada je pametniji zvijezda nego strah.
Zaključak
„Bio si jedan dečak…“ Takve riječi navedu suzu izazvati, baš kao da otvaraju zamrznutu sobu. Ljubav, ta istinska ljubav, ne gubi se – prelazi u spomenik tišine i znanja koje živi. Sve dok postoji brat koji u njoj pronalazi smisao, postoji dom – i kad je sve toliko hladno, ti odeš, dolazi toplina.
