Kada se zaljubiš, vjeruješ da je sve moguće. Vjeruješ u zajednički život, obostrano poštovanje, i ono najvažnije – povjerenje. Tako sam i ja vjerovala u sve to kad sam prije sedam godina rekla „da“ muškarcu za kog sam mislila da će biti uz mene u dobru i u zlu. Međutim, život mi je pokazao da povjerenje nije nešto što svi cijene jednako.
Prije dvije godine, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da zatrudnim, došla je vijest koju sam čekala cijeli život – bila sam trudna, i to s blizancima. Moj muž, Marko, isprva je djelovao presretno. Smiješio se, mazio mi stomak, planirao sobicu za bebe. Ali s vremenom, primijetila sam da se mijenja. Postajao je hladniji, povučeniji. Počeo je kasniti kući, a pitanja o trudnoći ga više nisu zanimala.
Ispočetka sam mislila da je samo pod stresom zbog novca ili posla, ali istina je bila mnogo gora.
Kad su naši blizanci, Luka i David, došli na svijet – lijepi, zdravi i savršeni – Marko ih je držao s osmijehom na licu, ali oči mu nisu bile tople. Ubrzo nakon što smo došli kući iz bolnice, sjeli smo da razgovaramo. I tada mi je rekao nešto što mi je sledilo krv u žilama.
„Hoću da uradimo DNK test.“
Zbunjeno sam ga gledala. „Zašto?“, pitala sam, nadajući se da se samo šali.
„Ne liče na mene. A i… znaš, ljudi pričaju. I ranije si radila s dosta muških kolega. Moram znati.“
Riječi su mi se zaledile u grlu. Zar stvarno misli da sam ga prevarila? Zar mu ništa u našoj vezi nije bilo dovoljno da vjeruje?
Uvrijeđena, ali odlučna da mu dokažem istinu, pristala sam na test.
Sljedeće dvije sedmice bile su najduže u mom životu. Gledala sam ga kako se igra s djecom, ali s dozom opreza, sumnje, čak i odbojnosti. Srce mi je pucalo svaki put kad sam vidjela da izbjegava kontakt očima sa mnom, da me posmatra kao stranca.
I onda su rezultati stigli.
Otvorili smo koverat zajedno, sjedeći jedno nasuprot drugom u tišini. Čitala sam naglas.
Prvi red: „Marko je otac djeteta A.“
Drugi red: „Marko NIJE otac djeteta B.“
Zanijemila sam. Čitala sam ponovno, misleći da ne vidim dobro.
Kako je moguće da su mi blizanci, a jedan ima drugog oca?
Zbunjeni i šokirani, odmah smo kontaktirali doktora. Nakon niza dodatnih testova i konsultacija s genetičarima, saznali smo za nešto rijetko, ali moguće – heteropaternalna superfekundacija. To je slučaj kada žena tokom ovulacije oslobodi više od jedne jajne ćelije i ima odnose s više partnera u kratkom vremenskom periodu, pa svaka jajna ćelija bude oplođena spermom različitog muškarca.
Ali ja to nisam radila. Bila sam samo s Markom.
Dodatni testovi otkrili su da su naši sinovi začeti vještačkom oplodnjom, ali da je došlo do zamjene uzorka u klinici. Jedan embrion bio je od Marka i mene, a drugi – od nepoznatog donora. Klinika je napravila strašnu grešku.
Marko je ćutao dugo. Nisam znala šta misli. A onda je ustao, otišao iz sobe i zalupio vratima. Danima se nismo razgovarali.
Na kraju je ipak došao, pogledao naše dječake i rekao: „Bez obzira na sve, oni su naša djeca. I voljeću ih jednako.“
Od tog dana prošlo je šest mjeseci. Još se borimo s traumom, ali i dalje smo porodica. A ja sam naučila važnu lekciju – nekad ni najveća ljubav ne može da spriječi sumnju, ali prava ljubav uvijek pronađe način da preživi.