Vedrana Rudan, spisateljica poznata po svom oštrom intelektu i gorljivoj duhovitosti, neustrašivo izgovara ono što se drugi ne usuđuju izgovoriti. Prije nekoliko godina na svojoj web stranici Rudan.info napisala je članak koji izaziva razmišljanje o zamršenoj dinamici između roditelja i djece. Evo njene jedinstvene perspektive: “Tokom mog čitanja na internetu, naišla sam na duboku izjavu koja mi je odjeknula – dijete nije u obavezi da se oduži roditeljima. Ova pronicljiva primjedba potekla je od poznate 33-godišnje influenserice Lise Pontius , koji ima veliki broj sljedbenika.
Zaista mi se sviđa ova teza. Bez ikakvog odstupanja, moje divljenje prema tome ostaje nepokolebljivo. Kada dijete prijeđe u odraslo doba, više nije dužno roditeljima. U trenutku kada pojedinac navrši osamnaest godina, službeno postaje punoljetan. Bilo bi divno kada bi roditelji mogli jednostavno reći svom odraslom djetetu: “Ništa mi ne duguješ. Tvoj put je pred tobom. Sretan put!” Da moji poznanici posjeduju samoljublje i poštovanje, rado bi prihvatili takvu dinamiku sa svojim odraslim potomcima. Iako njegujemo svoju djecu, isti osjećaj možda neće biti uzvraćen. Postavlja se pitanje: zašto se ljudi odlučuju za djecu? Svi smo mi instinktivna stvorenja koja duboko u sebi gajimo neukroćenu čežnju.
Nakon prvog čina dojenja naše dojenčadi, niko nas nije pripremio za neizbježnu transformaciju tog nekada poznatog djeteta u potpuno nepoznato. Ova bivša beba će nadmašiti svoje vršnjake u vrtiću, boriti se u akademskom smislu i na kraju će nastaviti visoko obrazovanje. Preveliki troškovi vezani za privatno školovanje su dobro poznati, a ipak neki roditelji nastavljaju da finansiraju obrazovanje svojih legalno odraslih potomaka. Da li je ova praksa nenormalna ili samo uobičajena?
Konsenzus među pojedincima koji su prešli iz djetinjstva u odraslo doba je da je ovo tipično iskustvo. Njihovo obrazloženje se dosledno vrti oko ideje da nisu izabrali da nastanu. Opšte je prihvaćeno da je finansiranje obrazovanja odraslih osoba uobičajeno, iako u brojnim nacijama ova “djeca” sama snose finansijski teret, jer roditelji nisu u obavezi da ih izdržavaju.
Kada posmatram one u svojoj blizini, uključujući svoje vršnjake i mlađe osobe, postaje očigledno da mnogi od nas imaju odrasle potomke u tridesetim ili četrdesetim godinama. Kao roditelji, obezbjeđujemo im razne materijalne stvari kao što su stanovi, kuće, vozila i odjeća za njih i njihovu djecu. Tok novca izgleda beskrajan, sa neutaživom potrebom za još. Neki roditelji čak idu do te mjere da se ponašaju kao da su travnjaci, nadajući se da će izmamiti zahvalnost od svoje djece. Međutim, moramo priznati da se djeca ne osjećaju dužnom prema svojim roditeljima i stoga izrazi zahvalnosti možda nikada neće biti primljeni.
Konsenzus među pojedincima koji su prešli iz djetinjstva u odraslo doba je da je ovo tipično iskustvo. Njihovo obrazloženje se dosljedno vrti oko ideje da nisu zahtijevali postojanje. Možemo se složiti da je uobičajeno finansijski podržavati školovanje odraslih pojedinaca, iako u brojnim nacijama ova “djeca” sama finansiraju svoje školovanje jer roditelji nisu u obavezi da brinu o svom bivšem potomstvu.
Kada posmatram one u svojoj blizini, uključujući svoje vršnjake i mlađe osobe, postaje evidentno da mnogi od nas imaju odraslu djecu koja su u tridesetim ili četrdesetim godinama. Kao roditeljima, pružamo im različite vidove podrške, kao što su stanovanje, vozila, odjeća za njih i njihovu djecu, pa čak i pomažemo u pronalaženju mogućnosti za zapošljavanje. Čini se da je stalna potreba za finansijskim sredstvima nezasitna. Određeni roditelji se jako trude, slično negovanju travnjaka, u nadi da će dobiti zahvalnost od svoje djece. Međutim, moramo priznati da se djeca ne osjećaju dužnom prema roditeljima i stoga se ne očekuje iskazivanje zahvalnosti.
