Perlez, mirno selo nadomak Zrenjanina, poznato po tradiciji, dobrosusjedstvu i kulturnim manifestacijama, danas je potreseno do temelja. Razlog nije politički skandal, niti neka velika tragedija – već užasavajuće stanje u kojem živi jedan od mještana, bivši muzičar, nekadašnji bubnjar lokalnog benda koji je godinama zabavljao narod po veseljima i kafanama širom Vojvodine.
Ekipa jednog portala posjetila je kuću Zorana M., čovjeka koji je prije dvije decenije bio poznato ime u muzičkim krugovima, a danas živi u potpuno nehumanim uslovima, prepušten sam sebi, zaboravljen od svijeta i sistema.
Kuća koja se raspada – slika očaja
Već pri samom dolasku u dvorište, jasno je da nešto nije u redu. Travnjak je zarastao, kapija polomljena i jedva se drži, a fasada kuće obrušena do cigle. Ipak, ono što se zateklo unutra prevazilazi i najpesimističnija očekivanja.
U prostoriji koja bi trebala biti dnevna soba – vlaga na zidovima, otpala žbuka, smeće na sve strane. Na podu kartoni, stari pokrivači, ostaci hrane i prazne konzerve. Namještaj ne postoji, osim jednog dotrajalog madraca i stare stolice bez naslona. Prozori bez stakala, pokriveni najlonom. Iz šporeta, kako kaže Zoran, već godinama ne izlazi toplina.
– „Živim ovdje jer nemam gdje drugo. Nisam tražio milostinju, ali sam tražio pomoć. Niko se nije odazvao. Sam sam sebi skuvao ovaj život“, priča tiho, pogledom prikovanim za pod.
Zaboravljen od svih, ali ne bez dostojanstva
Zoran je nekada bio bubnjar u popularnom tamburaškom sastavu, svirao po svadbama, seoskim zabavama, kafanama. Imao je, kako kaže, svoj svijet i svoj ritam. Međutim, nakon smrti roditelja, porodičnih lomova i bolesti, sve je krenulo nizbrdo. Ostao je bez primanja, bez podrške, bez instrumenata – ali ne i bez volje da se bori, koliko god može.
– „Nekad sam imao publiku, danas imam samo tišinu. Ali i ona zna da zaboli“, govori, pokušavajući da se nasmije, ali mu oči ostaju pune tuge.
Iako je, kako tvrdi, više puta obraćao lokalnim službama za pomoć, kaže da je ostao “među papirima i neodgovorenim pozivima“. Tek poneki komšija donese hljeb ili plastičnu bocu vode, ali većina, priznaje, okrene glavu.
Građani u šoku, opština se ne oglašava
Nakon što su fotografije i snimci obišli društvene mreže, mještani Perleza su, prema izjavama, ostali u šoku. Mnogi tvrde da nisu ni znali u kakvom se stanju nalazi Zoranova kuća.
– „Viđali smo ga ponekad kako ide po cigarete, ali niko nije znao da je ovako strašno. Ovo nije sramota za njega, već za sve nas“, rekao je jedan komšija.
Opština se do trenutka pisanja ovog teksta nije zvanično oglasila, ali prema nezvaničnim informacijama, centar za socijalni rad je pokrenuo vanredni postupak kako bi se provjerile okolnosti i hitno reagovalo.
Nije jedini
Iako je Zoranova priča potresna, ona nažalost nije usamljena. Na desetine ljudi širom Srbije živi u uslovima koji su daleko ispod dostojanstva, zaboravljeni i prepušteni samima sebi. Društvo koje se hvali digitalnim napretkom i ekonomskim rastom ne smije da zaboravi one koji žive bez struje, grijanja, pomoći i glasa.
Zoran ne traži luksuz – traži krevet bez vlage, tanjir supe i osjećaj da nije sam. A to bi, ako ništa drugo, trebalo da bude osnovno ljudsko pravo, a ne privilegija.