Slavko Štimac, glumačka legenda čije su uloge obilježile decenije filmske i televizijske umjetnosti na prostorima bivše Jugoslavije, i danas izaziva poštovanje i divljenje publike. Njegovo lice prepoznaju i mlađe i starije generacije, a rečenice koje je izgovorio u filmovima poput „Vuk samotnjak“, „Ko to tamo peva“ ili „Sjećaš li se Dolly Bell?“ i dalje se citiraju.
Zato je nedavno, kada je u medije procurila informacija o njegovoj penziji, javnost ostala podijeljena – da li je zaista moguće da jedan od najvoljenijih glumaca prima penziju koja je ispod svakog očekivanja? Da li je Slavko Štimac, simbol domaće kinematografije, zaslužio više?
Slavko – tiha legenda
Za razliku od mnogih javnih ličnosti, Slavko Štimac nikada nije jurio slavu, skandale ili naslovnice. Uvijek povučen, skroman i usmjeren isključivo na svoj glumački poziv, Štimac je kroz decenije gradio imidž čovjeka kojem su umjetnost i dostojanstvo važniji od estradne pompe. Njegova karijera, koja je počela još kao dječaku, obilovala je nagradama, priznanjima i, što je najvažnije, iskrenom ljubavlju publike.
Ali kao što to često biva na ovim prostorima, umjetnički doprinos ne prati uvijek i materijalna sigurnost.
Kolika je njegova penzija?
Prema dostupnim informacijama koje su nedavno osvanule u medijima, penzija Slavka Štimca iznosi nešto više od 60.000 dinara mjesečno (oko 500 eura). Za mnoge građane Srbije to je solidan iznos, ali za nekog ko je proveo više od 50 godina radeći i stvarajući vrhunska umjetnička djela – to je daleko ispod onoga što bi se očekivalo.
„Ne žalim se, ja sam naučio da živim skromno“, rekao je Štimac u jednom od rijetkih intervjua. I zaista, nikada nije tražio pažnju, ali pitanje koje se postavlja glasi: ako neko poput njega ne zaslužuje dostojniju penziju – ko onda zaslužuje?
Sistemski problem
Štimčev slučaj nije usamljen. Mnogi velikani domaće kulture i umjetnosti, bilo da su glumci, muzičari ili pisci, starost dočekuju sa malim primanjima. Njihova djela žive, prenose se na mlađe generacije, školuju buduće umjetnike, ali njihova egzistencija često ostaje na marginama.
Problem je sistemske prirode. Umjetnici su često radili po ugovorima, bez stalnog zaposlenja, bez punog staža i uplate doprinosa koje bi im garantovale veću penziju. Tako se dešava da oni koji su gradili kulturni identitet naroda, danas dobijaju manje nego birokrate s deset godina staža.
Reakcije javnosti
Nakon što se saznalo kolika je Štimčeva penzija, društvene mreže su se usijale. Ljudi pišu komentare poput:
-
„Slavko je legenda. Njegove uloge su odgojile generacije. Sramota da takav čovjek ima ovakvu penziju.“
-
„Koliko političari s lažnim diplomama imaju penzije, a Slavko koji nikada nije radio za marketing, već za umjetnost – dobije mrvice.“
-
„Njegov osmijeh vrijedi više od mnogih karijera zajedno.“
Da li je zaslužio više?
Odgovor je – da, bez dileme. Slavko Štimac je glumac koji je zadužio ne samo filmsku industriju, već i kolektivno pamćenje naroda. Njegov doprinos je nemjerljiv, a njegov lik i djelo se i danas koriste kao primjer skromnosti, talenta i profesionalizma.
Da li njegova penzija odražava taj doprinos? Ne. Ali Štimac, kao i mnogo puta do sada, ćuti. Niti traži više, niti kuka. I baš zbog toga, ljudi ga još više cijene.
Zaključak
Pitanje nije samo kolika je penzija Slavka Štimca, već koliko cijenimo svoje istinske umjetnike. Dok aplauzi ne plaćaju račune, društvo koje ne zna da stane iza svojih velikana u starosti – zaboravlja ko su mu bili temelji.
Slavko Štimac je dao sve – tiho, dostojanstveno i predano. I ako neko zaslužuje više, to je on. Ne zbog novca, već zbog poštovanja koje bi trebalo da mu se izrazi dok je živ, a ne samo kada ostane upamćen kao „onaj veliki glumac iz filmova našeg djetinjstva“.