Kada je Marija iz Sarajeva jednog subotnjeg jutra svratila na lokalni buvljak u potrazi za zimskom odjećom, nije ni slutila da će kući ponijeti mnogo više od tople jakne. Među brojnim polovnim stvarima, pažnju joj je privukla tamnoplava vunena jakna s duplim kopčanjem i retro krojem koji ju je podsjetio na stil sedamdesetih. Bila je u odličnom stanju i činilo se da je gotovo nikada nošena. Prodavač, stariji čovjek sa štanda, rekao je da je jakna „od neke starije gospođe iz centra“ i da ne zna mnogo o njoj. Marija ju je kupila za simboličnih deset maraka.
Kod kuće je odmah obukla jaknu pred ogledalom. Bila je kao salivena. U tom trenutku posegnula je rukom u lijevi džep – i osjetila nešto tvrdo, spljošteno, veličine šake. Izvadila je mali, starinski dnevnik u kožnom povezu, blago požutio od vremena. Na unutrašnjoj korici bilo je rukom ispisano ime: Anđela P. – februar 1971.
Iako je oklijevala da čita nešto što očigledno pripada nečijoj privatnosti, znatiželja je prevagnula. Stranice su bile ispunjene rukopisom – nježnim, preciznim, gotovo umjetničkim. No, ono što je u njima pronašla nadmašilo je sva njena očekivanja.
Dnevnik je bio ljubavno svjedočanstvo – intimna ispovijest žene po imenu Anđela, koja je 1971. godine bila studentkinja filozofije u Beogradu. Pišući dnevno o svojim osjećanjima, zapažanjima, ljubavnim trzavicama i borbi s konzervativnim društvom, Anđela je ostavila neprocjenjiv trag jednog vremena i srca koje je gorjelo ljubavlju. Posebno su bile dirljive stranice na kojima piše o svojoj vezi s momkom iz druge republike – Slovencem Markom – s kojim je, kako navodi, morala održavati tajnu vezu zbog strogih roditelja i različitih kulturnih očekivanja.
„Danas smo šetali Kalemegdanom. On nosi svoju kožnu jaknu, a ja ovu moju tamnoplavu koju sam sama kupila od prve plate u knjižari. Poljubio me ispod onog velikog kestena. Srce mi je i dalje u galopu“, pisala je Anđela u aprilu te godine.
Kroz stranice su se provlačili zapisi o studentskim protestima, o atmosferi tadašnje Jugoslavije, ali i o ličnoj borbi jedne mlade žene da sačuva svoju slobodu u vremenu koje nije baš uvijek bilo naklonjeno ženama koje su htjele „više od udaje“. Zadnje stranice dnevnika završavaju nečim što je Mariju posebno pogodilo – Anđela je pisala o planu da zauvijek napusti grad i prati Marka u Ljubljanu. Dnevnik završava rečenicom: „Ako uspijemo, biće to ljubav za vječnost. Ako ne, neka barem ova jakna pamti.“
Marija je sjedila dugo i nepomično, gledajući u posljednju stranicu. Suze su joj se same slivale niz lice. Nije mogla da vjeruje da je jakna koju je obukla zapravo svojevrsni svjedok jedne velike, ali izgleda i nesuđene ljubavi. Ko je bila Anđela? Da li je otišla? Da li su ostali zajedno?
Već sutradan odlučila je da pokuša saznati više. Objavila je na društvenim mrežama fotografije dnevnika (bez previše detalja) i jakne, moleći ako neko poznaje Anđelu P. iz Beograda koja je studirala sedamdesetih godina, da se javi. U roku od nekoliko dana, njena objava je podijeljena više od 8.000 puta. Javile su se brojne žene, ali i jedna bibliotečarka iz Ljubljane koja je prepoznala rukopis.
„Imamo u arhivi pismo koje je Anđela poslala Marku 1974. godine. Bila je ovdje, radila u školi. Kasnije se vratila u Beograd. Bila je divna žena, ali se nikada nije udala.“
Marija je odlučila da ne zadrži ni jaknu ni dnevnik. Spakovala ih je pažljivo i odnijela u gradski muzej, gdje će ovaj komad intime postati dio postavke o svakodnevnom životu i ljubavima u bivšoj Jugoslaviji. Njena priča je postala simbol toga kako i jedan naizgled običan komad garderobe može u sebi nositi nečiji svijet.