Godinama sam ga viđala u kampusu, na fakultetskim hodnicima, u biblioteci i u kantini. Bio je uvijek tih, pomalo povučen, ali istovremeno je zračio nekom posebnom energijom. Tamna put, izražajne oči boje tamne kafe, pravilne crte lica i onaj dostojanstven, gotovo kraljevski hod, činili su ga neodoljivim. Njegovo ime bilo je Amir – što, kako sam kasnije saznala, znači „princ“. I zaista je tako i djelovao.
Dugo sam ga krišom posmatrala, ali nisam imala hrabrosti da mu priđem. Znala sam samo da dolazi iz Saudijske Arabije, da studira međunarodne odnose i da nikada nije dugo razgovarao ni s jednom djevojkom. U našem konzervativnijem gradu, takav dečko bio je rijetkost, pa je odmah postao tema šaputanja.
Jednog dana, potpuno neočekivano, dok sam prelistavala knjige u knjižari, prišao mi je.
„Izvini, da li si možda iz odsjeka za istoriju? Mislim da sam te viđao tamo.“
Nisam mogla vjerovati. Srce mi je lupalo kao ludo, ali sam uspjela da odgovorim:
„Jesam… ti si Amir, zar ne?“
Samo se blago nasmiješio i klimnuo glavom. Taj osmijeh bio je dovoljan da osjetim kako mi se nešto u grudima lomi i rađa istovremeno.
Razgovor se nastavio prirodno, kao da smo stari poznanici. Govorio je savršenim engleskim, ali smo brzo prešli na naš jezik, koji je naučio zbog studija. Bilo je nešto posebno u načinu na koji je izgovarao moje ime, kao da mu je svako slovo bilo važno.
Pozvao me da sutradan provedemo dan zajedno – da mu pokažem grad, neka kulturna mjesta, muzeje, a zatim i obalu. Pristala sam bez razmišljanja. Nisam ni pomišljala da će to biti dan koji će promijeniti sve.
Počelo je jednostavno. Šetali smo, pričali o kulturi, religiji, muzici. Osjetila sam kako se između nas gradi neka nevidljiva nit razumijevanja i poštovanja. Iako je poticao iz drugačijeg svijeta, kao da smo govorili istim jezikom duše. Tek kasnije, dok smo sjedili na klupi kraj rijeke, pogledao me direktno u oči i upitao:
„Mogu li te nešto lično pitati? Kojoj vjeri pripadaš?“
Osjetila sam knedlu u grlu. Znala sam da je musliman, i znala sam da moja vjera – hrišćanstvo – možda može biti prepreka. Ali nisam željela da ga lažem.
„Hrišćanka sam,“ izgovorila sam tiho.
Zastao je. Nije ništa rekao nekoliko trenutaka. Samo je gledao u daljinu. Mislila sam da je sve gotovo.
Ali onda se okrenuo i rekao: „Znaš, poštujem tvoju vjeru. Nije mi to problem. Najvažnije mi je kakav je neko čovjek.“
Te riječi su mi srušile sve predrasude. Nikada nisam očekivala da neko s istoka, s drugačijim pogledima, može biti toliko otvoren i topao.
Te noći smo šetali satima. Pričali o ljubavi, porodici, snovima. Nije bilo ni poljupca, ni dodira, ali emocija koju sam osjetila bila je dublja od svega što sam dotad doživjela. Kao da su se naše duše prepoznale u nekom drugom životu.
Sljedeći dan smo se oprostili. Njegova stipendija se privodila kraju i vraćao se kući. Obećao je da će pisati, ali oboje smo znali da je to možda bio kraj.
Ipak, tih 24 sata bilo je dovoljno da naučim da prava povezanost ne zna za granice, ni za vjeru, ni za kulturu. Dovoljno da shvatim da ljubav može biti tiha, ali snažna, da može doći nenajavljeno i otići bez traženja da ostane.
Danas, godinama kasnije, sjećam se tog dana s osmijehom. Nismo ostali u kontaktu, ali to iskustvo me promijenilo. Pokazalo mi je ljepotu različitosti, snagu iskrene komunikacije i činjenicu da najdublje emocije dolaze kad ih najmanje očekuješ.
U 24 sata s njim, doživjela sam ono što nisam očekivala ni u snu – da se možeš zaljubiti u čovjeka, a ne u njegovu vjeru, naciju ili ime. I to je bila lekcija za cijeli život.