Kad su Iva i Pavle naslijedili kuću od Pavlove tetke, pomislili su da im se ostvario san. Kuća se nalazila na savršenoj lokaciji – na uzvišenju iznad malog hercegovačkog mjesta, s pogledom na vinograde, maslinike i tišinu prirode koja je obećavala miran život daleko od gradske vreve.
“Uvijek smo maštali o kući na selu, ali nikad nismo imali dovoljno novca da kupimo nešto ovakvo”, govori Iva. “Kad nas je Pavlova tetka iznenadila testamentom, nismo mogli vjerovati – kuća, okućnica, pa čak i stara kamena štala… sve je bilo naše.”
Ali kako to obično biva, stvari nisu bile tako jednostavne. Kuća je bila stara više od 60 godina. Iako je na prvi pogled izgledala čvrsto, bilo je jasno da će renovacija zahtijevati mnogo više od farbanja zidova i zamjene namještaja. Instalacije su bile dotrajale, krov je prokišnjavao, a temelji su tražili dodatna učvršćenja. Ipak, Iva i Pavle nisu odustajali.
Početak velike avanture
“Prvo smo kontaktirali arhitektu da procijeni stanje objekta. Rekao nam je da je kuća građena kvalitetno, ali da ćemo morati uložiti barem 30.000 eura da bi bila zaista funkcionalna i sigurna za život”, prisjeća se Pavle.
Tokom narednih mjeseci, ulagali su u novu stolariju, izolaciju, moderni sistem grijanja, nove pločice, kuhinju po mjeri i uređeni podrum. Svaki vikend provodili su putujući iz grada na selo, nadgledajući radove, birajući boje, parkete, rasvjetu…
“Kad je sve bilo gotovo, nismo mogli vjerovati koliko lijepo izgleda”, kaže Iva sa osmijehom. “Bilo je to kao iz kataloga – spoj rustikalnog šarma i moderne udobnosti. Čak smo zasadili i lavandu pored kuće da se uklopi u ambijent.”
Neočekivani šok
Ali tada se dogodilo nešto što nisu mogli predvidjeti. Mjesec dana nakon završetka renovacije, na vrata im je zakucalo pismo iz Opštine. Ispostavilo se da zemljište na kojem se kuća nalazi nije do kraja upisano u katastar – dio okućnice i jedan segment kuće vodili su se kao „državno vlasništvo“.
“Uložili smo sve što smo imali, a onda saznali da tehnički – nismo vlasnici dijela onoga što smo renovirali”, objašnjava Pavle. “To je bio ogroman šok. Tetka očigledno nije nikada riješila imovinsko-pravne odnose, a mi to nismo provjerili na vrijeme.”
Slijedila je pravna borba. Angažirali su advokata, išli iz kancelarije u kancelariju, tražili stare dokumente, izjave susjeda, svjedočenja rođaka. Cijeli proces trajao je skoro godinu dana, a koštao ih je dodatnih 5.000 eura.
Lekcije koje su naučili
Iva i Pavle su na kraju uspjeli legalizirati i prepisati cijelo imanje na svoje ime, ali tek nakon mnogo stresa i izgubljenih živaca. Danas žive u toj kući i ne planiraju se vratiti u grad. Kažu da su sve teškoće bile vrijedne osjećaja mira i pripadnosti koji sada imaju, ali žele svoje iskustvo podijeliti s drugima.
“Ako neko planira kupovinu ili renovaciju naslijeđene nekretnine, prvo neka provjeri sve papire”, savjetuje Iva. “Ništa ne podrazumijevajte. Ako se čini da je sve u redu, neka to potvrdi pravnik. Da smo mi to učinili, uštedjeli bismo vrijeme, novac i mnogo živaca.”
Epilog
Danas kuća Ivice i Pavla odiše toplinom, ljubavlju i posvećenošću. Dvorište im je puno cvijeća, stara štala pretvorena je u atelje, a terasa postala omiljeno mjesto okupljanja prijatelja.
“Ta kuća nas je naučila koliko je važno ne odustajati. Da, bilo je teško, ali sad svaki zid, svaka daska, svaka pukotina ima svoju priču. I mi smo sada dio nje”, zaključuje Pavle.