Kad je Slavica Ćukteraš početkom dvehiljaditih godina kročila na estradnu scenu, sve je išlo vrtoglavo. Glas koji je nosio emociju, izgled koji nije mogao proći nezapaženo i karizma koja se osjećala čak i kroz ekrane – sve to ju je brzo svrstalo među najprepoznatljivija imena domaće muzičke scene. Hitovi su se nizali, nastupi se zakazivali mjesecima unaprijed, a mediji su je pratili u stopu.
Ali, onda je uslijedilo povlačenje. Tiho, bez velike pompe. Mnogi su se pitali gdje je nestala, šta se desilo sa zvijezdom koja je imala sve predispozicije da bude u samom vrhu još dugo. Tračerski naslovi su nagađali – od zdravstvenih problema, preko ljubavnih brodoloma, do navodne želje za „mirnim životom“. No Slavica je ćutala. Do sada.
U ekskluzivnom intervjuu za jedan regionalni magazin, Slavica je konačno odlučila progovoriti. Njene riječi su bile jednostavne, ali nabijene emocijom: „Nosim svoj krvavi dijamant i više se ne krijem.“ Šta je time htjela reći?
„Godinama sam šutjela jer nisam imala snage da objasnim. Svi su očekivali da sam uvijek nasmijana, dotjerana, spremna za kamere. Ali moj unutrašnji svijet se raspadao“, priznala je Slavica s iskrenošću koja je dirnula mnoge. Kako kaže, razlog njenog povlačenja sa scene nije bio jedan, već splet životnih okolnosti koje su je oblikovale na način koji niko izvana nije mogao vidjeti.
Jedan od ključnih trenutaka bio je, kako navodi, suočavanje sa sobom – sa svojim strahovima, nesigurnostima, ali i traumama koje je dugo potiskivala. „Svi mi nosimo nešto što ne pokazujemo drugima. Moj dijamant nije sjajan i savršen. On je krvav jer je prošao kroz bol, ali sada blista jer sam ga prihvatila“, objasnila je.
Slavica je govorila i o tome koliko je život pod svjetlima reflektora znao da bude iscrpljujući. „Na sceni sam davala sve od sebe, ali kad se svjetla ugase, ostajete sami sa sobom. I tu kreće prava borba.“
Posebno se osvrnula na majčinstvo, koje joj je, kako kaže, otvorilo oči i postavilo prioritete. „Kad postaneš roditelj, počinješ drugačije gledati na svijet. Počinješ cijeniti tišinu, obične trenutke, miris svježe kafe ujutro. Sve ono što prije nisi ni primjećivao.“
Njena odluka da se povuče nije bila trenutna. Kako kaže, borila se između želje da ostane vjerna sebi i pritiska da udovolji javnosti. Na kraju, srce je odlučilo. „Nisam željela živjeti život koji drugi očekuju od mene. Željela sam živjeti svoj.“
Danas, Slavica ne planira veliki povratak, bar ne na način na koji to publika možda očekuje. Ne zanima je hiperprodukcija, ne želi „izbacivati“ pjesme samo radi prisutnosti. „Ako se vratim, to će biti s pjesmom koja ima dušu. Koja nešto govori. I samo ako ja to zaista osjećam.“
Na pitanje šta bi poručila mladim ljudima koji tek ulaze u svijet muzike i slave, rekla je: „Ne zaboravite sebe. Slava dođe i prođe, ali ako izgubite sebe, najteže se to vraća.“
Njene riječi ostavljaju snažan utisak jer dolaze iz mjesta autentičnosti. Više nije djevojka koja pjeva da bi zadovoljila publiku. Sada je žena koja pjeva – ako to odluči – da bi ispričala svoju priču. Priču žene koja je prošla kroz oluje, ali iz njih izašla jača.
Slavica Ćukteraš možda više nije svakodnevno na sceni, ali je itekako prisutna – kao podsjetnik da ponekad najveća hrabrost nije stajati pod svjetlima reflektora, već znati kada ih napustiti i pronaći svoje svjetlo iznutra.