Ne znam da li ću ikada zaboraviti taj dan. Trebao je biti jedan od najsretnijih u mom životu – dan kada ću prvi put postati majka, kada ću na svijet donijeti jedno malo, nevino biće koje smo oboje željno iščekivali. A umjesto toga, u glavi mi odzvanjaju riječi koje su izgovorene u bijesu. Glasovi su bili povišeni, a srca ranjena. Da, posvađali smo se na dan kada sam trebala da rodim.
Bilo je rano jutro. Budila sam se s blagim bolovima, ali nisam željela dizati paniku. Imala sam još vremena, bar sam tako mislila. On je ustao nervozan, već treći dan zaredom kasnio je na posao jer smo do kasno noću slagali stvari za bolnicu. Pokušala sam mu reći da me boli, da mislim da su trudovi počeli, ali on je bio kratak, nestrpljiv, napet. “Opet ti i tvoje pretjerivanje,” rekao je. I to je bio početak.
Tih nekoliko riječi bilo je dovoljno da mi pukne film. Hormoni, umor, strah od poroda… sve se skupilo. Odgovorila sam burno, optužila ga da nije dovoljno uz mene, da me ne shvata ozbiljno, da ne vidi koliko se trudim. On je uzvratio jednako oštro – da preuveličavam, da ga gušim, da mu je svega preko glave.
Stajala sam u hodniku stana, držeći se za stomak koji je postajao sve tvrđi, dok su njegove riječi bile sve hladnije. Nisam mogla vjerovati. Toliko mjeseci zajedničkih priprema, tolikih noći provedenih sanjareći o budućnosti, a sada… sada stojimo jedno nasuprot drugom kao stranci.
U tom trenutku, pukao mi je vodenjak.
Panika u njegovim očima bila je gotovo smiješna – kontrast onome što se događalo nekoliko minuta ranije. Sve je zaboravljeno. Posvađani, zbunjeni, ali ujedinjeni u jednom – da što prije stignemo u bolnicu i dočekamo naše dijete.
Put do bolnice bio je tih, ali napet. On je držao moju ruku, ja sam stiskala zube. Bol je rasla, ali još više je boljela tišina među nama. Znala sam da ćemo pričati kasnije, kada sve prođe, kada se smirimo.
Porod je bio težak. Satima sam se borila, a on je bio uz mene sve vrijeme. Držao me za ruku, šaptao riječi podrške, molio me da izdržim još malo. Kada se naš sin konačno rodio i zaplakao, sve drugo je prestalo biti važno. Suze su nam oboma tekle niz obraze – od sreće, od olakšanja, ali i od tuge zbog svega što se dogodilo.
Nakon nekoliko dana, kada sam se malo oporavila, sjeli smo u sobi, jedno nasuprot drugom, sada mnogo tiši. Rekao je da mu je žao. Da nije znao kako da se nosi sa svime, da ga je sve stisnulo – odgovornost, strah, nova uloga. Ja sam rekla da razumijem. Da i mene sve to guši, ali da ne smijemo zaboraviti jedno drugo u tom haosu. Da smo zajedno jači. I da moramo naučiti komunicirati – ne samo kad je lako, nego i onda kad je najteže.
Naš sin je sada već dijete koje trči, smije se i ne zna ništa o tome kako je došao na svijet. Ne zna da su ga dočekali roditelji koji su tog dana jedno drugo ranili riječima, ali koji su se u istom danu i izliječili – zahvaljujući njemu.
Naučili smo mnogo od tada. Naučili smo da ljubav nije samo u lijepim trenucima, već i u onima kad ti je najteže pa ipak odlučiš ostati. Kad izabereš razgovor umjesto tišine, oprost umjesto tvrdoglavosti. Jer porod nije samo fizički čin dolaska djeteta na svijet – to je i ponovno rođenje nas kao partnera.
A ta svađa, koliko god bila bolna, bila je možda i neophodna. Jer ponekad moraš puknuti da bi znao gdje trebaš zalijepiti.