Riječ “razvod” nosi sa sobom teške emocije, strahove, nesigurnost i često osjećaj gubitka. Za mnoge osobe, to je jedna od najtežih odluka koje će donijeti u svom životu. Ipak, nekada je to jedini put prema slobodi i unutrašnjem miru. Izgleda da je bilo potrebno dugo vremena da napišem taj jedan papir, da se usudim podnijeti zahtjev, ali kad sam napokon to učinila, osjetila sam kako se s mojih ramena skida težak teret koji sam nosila godinama.
Kada sam se vjenčala, vjerovala sam da ću imati dug i sretan brak, poput onih u filmovima i bajkama. Sanjala sam o ljubavi koja će trajati do kraja života, o obitelji koju ćemo izgraditi zajedno, o tome kako ćemo zajedno stareniti i podnositi životne izazove. No, stvarnost je često daleka od tih idealnih slika. Mnogi od nas nađu ljubav, a onda s vremenom shvate da nisu u braku samo s partnerom, već i s njihovim nesigurnostima, strahovima, neskladima i, nažalost, ponekad i nasiljem.
U mom slučaju, ljubav je polako izblijedila. Ne u smislu da više nisam voljela svog partnera, već u smislu da smo oboje postali toliko različiti, toliko otuđeni, da smo prestali vidjeti ono što nas je povezivalo. Postali smo dvije osobe koje žive paralelne živote, koje se svakog dana sve više udaljavaju.
Razgovori su postali rijetki, a svaka rasprava nije bila samo nesuglasica već pravo bojište na kojem su se prikrivale dugogodišnje frustracije, nezadovoljstva i potisnuti osjećaji. S vremenom sam prestala osjećati sreću, ljubav i poštovanje prema svom partneru. Umjesto toga, osjećala sam tugu, gubitak identiteta i strah od budućnosti. Nije bilo više smijeha, nije bilo više uzajamnog poštovanja, nije bilo više onog što bi činilo zdrav brak.
Odluka da podnesem zahtjev za razvod bila je dugo razmatrana, ali nije bilo nimalo jednostavna. Iako sam znala da je to jedini način da se oslobodim, strah od nepoznatog bio je prisutan. “Šta će biti s djecom?”, “Kako ćemo podijeliti imanje?”, “Hoću li ikada biti voljena?”, “Kakve će posljedice imati moj izbor na moj život i živote onih koje volim?” – sve su to bila pitanja koja su mi prožimala um.
No, s vremenom sam shvatila da prava sloboda ne znači samo fizičku distancu, već i unutrašnju slobodu – slobodu da budem svoja, da se ne moram skrivati iza maski, da ne moram više glumiti da je sve u redu kada zapravo nije. Oduvijek sam bila osoba koja je stavljala potrebe drugih ispred svojih, koja je zaboravljala svoje želje, svoje snove i ambicije. Tada sam shvatila da je vrijeme da prestanem živjeti za nekog drugog i da počnem živjeti za sebe.
Zahtjev za razvod bio je simbol mog samopouzdanja. Bio je to trenutak kada sam se pomirila s činjenicom da se ne mogu promijeniti okolnosti, ali mogu promijeniti sebe. Sada mi je jasno da rastavljanje nije poraz. To nije kraj, to je samo nova prilika za početak nečega novog, za novo definiranje vlastite sudbine i sreće.
Iako osjećam tugu zbog svega što smo imali i što smo izgubili, znam da sam napravila ispravan korak. Razvod je, u mnogim slučajevima, simbol hrabrosti, jer zahtijeva suočavanje s nepoznatim, suočavanje s vlastitim strahovima i nesigurnostima. Nikada nisam željela biti osoba koja se oslanja na nekoga drugog da bi se osjećala cijelom. Sada želim biti osoba koja je sposobna sama sebe voljeti i poštovati.
Možda će mi biti teško, možda će mi biti usamljeno, ali sigurna sam u jednu stvar: moj put prema sreći počinje sada. Razvod mi daje slobodu da rastem, da se razvijam i da se ponovo povežem sa sobom. Nikada više neću dopustiti da moj život bude u rukama nekoga drugog, jer samo ja imam kontrolu nad svojom sudbinom.
Podnijeti zahtjev za razvod nije lak zadatak. Ipak, kada se suočite s vlastitim strahovima, kad se oslobodite okova prošlih odnosa, dolazi nova snaga. Iako to nije lak proces, to je proces koji može dovesti do oslobođenja i samorazvoja. Možda je ovo početak mog novog života, života u kojem sam ponovo ja, u kojem imam pravo na sreću i ljubav prema sebi.