Bio je običan ljetni dan u jednom mirnom naselju na obodu grada. Djeca su se igrala ispred zgrade, vrištala, trčala, prskala se vodom, pravila “supu” od blata i trave – sve ono što djetinjstvo čini čarobnim. Među njima je bila i mala Ema, sedmogodišnja djevojčica vedrog duha, nestašne prirode i kovrdžave kose koju je teško bilo ukrotiti i kad je čista, a kamoli nakon sata trčanja po prašini.
Njena majka Jelena, koja je tada pripremala ručak, povremeno bi pogledala kroz prozor kako bi bila sigurna da je sve u redu. U jednom trenutku začula je neko komešanje i smijeh ispred ulaza, ali ništa što bi bilo zabrinjavajuće – djeca kao djeca.
No, ono što je uslijedilo nikako nije očekivala.
“EMAAAA! ŠTA TI JE TO NA GLAVI!?”
Vrata stana su se zalupila, a Ema je ušetala u kuhinju savršeno zadovoljna, s rukama punim cvijeća, grančica i komadića plastike koje je skupila tokom igre. Jelena se okrenula, i tada je – vrisnula. Bukvalno.
Na glavi njenog djeteta nije više bila samo gusta kosa, već čitav “aranžman”: uvojci umotani u blato, zalijepljeni cvjetovi maslačka, čičci, travke, pa čak i gumica za tegle kao traka. Izgledala je kao da je glava poslužila kao vrt za eksperiment.
Ema je zastala, zbunjena.
– „Mama, šta ti je?“, pitala je iskreno, držeći buketić prema njoj. „Vidi šta sam ti napravila!“
– „Šta si ti meni uradila od kose, dijete drago?!“, uzviknula je Jelena, već zamišljajući sate provedene u pokušaju da razmrsi taj haos.
Emin izraz lica bio je čista nevjerica.
– „Pa igrali smo se… Viki je rekla da sam princeza prirode! I napravile smo mi same frizuru da budem kao vila iz šume.“
Iako je Jelena bila na ivici živaca, pogled na Emin osmijeh i sjaj u očima ju je natjerao da se nasmije kroz suze. Jer to je bilo to – djetinjstvo. Neplanirano, prljavo, iskreno i nezaboravno.
Bitka u kupatilu
Uslijedila je dvosatna borba s vodom, regeneratorima i četkama. Jelena je pokušavala da sačuva strpljenje, dok je Ema pjevušila pjesmice i govorila da će sutra opet da napravi “magijsku frizuru”. Nakon mnogo truda, kosa je napokon očišćena, ali Jelena je shvatila nešto važnije od pranja.
Neprocjenjive lekcije
Djeca ne vide svijet kao odrasli. Za nju, ta frizura nije bila prljava ni čudna – bila je simbol igre, mašte, slobode i kreativnosti. I dok majke vide blato i prljavštinu, djeca vide priče, likove i avanture.
Nakon što su obrisale pod kupatila i oporavile se od “spa tretmana”, Jelena je sjela s Emom da večeraju. Pogledala ju je i rekla:
– „Znaš šta? Sljedeći put napravi mi i meni tu frizuru. Ali neka bude malo… urednija, može?“
Ema se nasmijala do ušiju.
– „Može! Bićeš kraljica čičaka!“
Jelena je samo odmahivala glavom, ali u sebi je znala: ovo je trenutak koji će pamtiti zauvijek.
Jer dok djeca rastu i sazrijevaju, ovakve uspomene postaju najdragocjenije.