Bio je to običan jesenji dan u mirnom prigradskom naselju pokraj Sarajeva. Kiša je tiho padala, a magla se spuštala niz brda, stvarajući sablasnu tišinu koja je kao plašt ležala nad kućama. Na vratima porodice Avdić začulo se tiho kucanje. Majka Lejla, tada već žena četrdesetih godina, prišla je vratima bez puno očekivanja. No, ono što je ugledala s druge strane vrata zauvijek će joj promijeniti život.
Na pragu je stajao dječak, visok, mršav, raščupane kose, s očima koje su u sebi nosile nešto starije, dublje — kao da su sve vidjele. Bio je to Amar, njen sin koji je nestao prije tačno sedam godina. Nije rekla ni riječi. Ispustila je šolju iz ruke, srce joj je ubrzano kucalo, a tijelo kao da joj se ukočilo. Dječakov glas, tih, promukao, izgovorio je: “Mama.”
Porodica Avdić godinama je tragala za njim. Amar je nestao kada je imao samo deset godina, dok se igrao u školskom dvorištu. Policija je pretražila cijelo naselje, šume, rijeke — bez traga. Godinama su živjeli u neizvjesnosti, između nade i bola. U nekom trenutku, i sama Lejla je počela vjerovati da njenog sina više nema među živima. A sada je stajao ispred nje — živ, iako očigledno duboko promijenjen.
Ljekari su utvrdili da je fizički zdrav, ali psihički veoma zatvoren. Prvih dana nije govorio gotovo ništa. Samo bi sjedio i gledao u jednu tačku, kao da promatra nešto nevidljivo. No, noćima su ga mučile noćne more. Budio se uz krikove, govorio u snu o “mračnim sobama”, o “čika Senadu” i “podrumima bez izlaza”.
Roditelji su insistirali na psihološkoj pomoći. Malo po malo, Amar je počeo pričati. Ono što su saznali bilo je gore nego što su ikad mogli zamisliti.
Amara je oteo nepoznati muškarac, predstavivši se kao nastavnik iz neke druge škole. Rekao mu je da mu je potrebna pomoć da ponese neke knjige. Ne sluteći ništa loše, dječak je krenuo za njim. Taj muškarac, kasnije identifikovan kao Senad D., bio je osuđivan za slične slučajeve u susjednim kantonima, ali je zbog rupa u pravnom sistemu i nepostojanja dokaza svaki put bio pušten na slobodu.
Senad je dječaka držao zatvorenog u planinskoj kući bez struje i osnovnih uvjeta za život. Tokom tih godina, Amar je bio podvrgnut fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Najjezivije od svega bilo je što je Senad tvrdio da “priprema” dječake za “nešto više”, uvjeravajući ih da svijet vani više ne postoji.
Spas je došao slučajno — Senad je preminuo od moždanog udara. Amar je tada uspio razvaliti stara vrata i nakon tri dana lutanja po šumi, došao do prvog sela. Od tamo su ga ljudi prevezli do policije, gdje je konačno ispričao ko je.
Istraga je otkrila da je Senad imao još nekoliko soba i podruma na različitim lokacijama. Iako nisu pronađeni drugi dječaci, sumnja se da je Amar bio samo jedan od više žrtava. Slučaj je šokirao cijelu Bosnu i Hercegovinu, a mediji su danima pratili razvoj događaja.
Amar se sada nalazi na specijaliziranom psihološkom tretmanu. Povratak u normalan život ide sporo, ali uz podršku roditelja i stručnjaka, napreduje. Lejla i njen muž Adnan ne odvajaju se od njega. Kažu da im nije važno što se promijenio — važno je da im se vratio.
Ova priča podsjetila je mnoge koliko je tanka linija između svakodnevice i noćne more. I da nada, koliko god da je slaba, nikada ne smije biti izgubljena.