Dječak i doktor sjede na obali rijeke, u tišini koja je prekrila zlatne valove što se lome o kamenčiće. Uz sebe imaju štake za pecanje, iako njihov razgovor nije ni upola ozbiljan kao njihova zabava. Dječak je doktorov sin. Djed mu je nekada pričao kako je tata bio najbolji student medicine, uvijek je znao sve odgovore i pomagao ljudima u nevolji. Međutim, ono što mu tata nije pričao jest da bi on, umjesto da spašava živote u bolnici, mogao biti tu, pored rijeke, s njim, svojim sinom, na ovoj mirnoj i spokojnoj ribičiji.
Doktor, koji u ovom trenutku nije obučen u bijeli ogrtač i ne nosi stetoskop, opušteno se smjestio na stari drveni štand na kojem je pecanje najbolji način opuštanja. Dječak je, u međuvremenu, postavio svoju štaku i bacio mamac u vodu, pa se okrenuo prema ocu, koji, iako je onaj koji obično donosi odluke u obitelji, sada nije znao šta bi rekao.
„Zašto doktor ne liječi ljude, tata?“ upitao je dječak, upijajući svakim pogledom tišinu rijeke.
Doktor je spustio štaku na tlo i nasmiješio se, oči su mu zasvijetlile od razumijevanja, no odgovorio je s blagim smiješkom:
„Nekada, sinčiću, najviše pomažemo kada ne radimo ništa. Ponekad, odmoriti tijelo i um na pravi način može biti lijek. A evo, i ove ribe, možda tebe nauče kako je sve u životu povezano, poput tih linija na štakama i svjetla na vodi.“
Dječak je gledao u oca, pa u svoju štaku. „Moj štap za pecanje je tvoj alat za iscjeljivanje?“ upitao je sa sumnjom, ali i očiglednom željom da razumije.
„Možda,“ odgovorio je doktor, „ali, sjetimo se, pecanje je, baš kao i medicina, umjetnost strpljenja. Nikada ne znaš što ćeš uloviti, ali moraš biti strpljiv i vjerovati da nešto dobro dolazi. Zdravlje nije uvijek nešto što dolazi odmah, a riba nije uvijek nešto što se lovi lako.“
Dječak je spustio pogled prema vodi, pokušavajući razmisliti o tome. Sve što je do sada znao o svom ocu bilo je da je uvijek u bolnici, da uvijek izlazi iz kuće sa specijaliziranim torbama i nesmijan na licu. Nije znao da ga je tata, zapravo, volio gledati kako se smije, da mu je bilo dovoljno samo biti tu, zajedno, na tom malom kutku prirode. Sjediti, pecati i razgovarati.
Tata je nastavio: „Zdravlje, kao i ribolov, ima svoje usponi i padove. Nema sve odmah odgovora. Neki problemi, poput onih koje rješavamo u bolnici, mogu zahtijevati dugoročno liječenje. Ipak, i tu se mora biti strpljiv. I tu, na vodi, moramo čekati, vjerujući da će na kraju nešto doći, čak i ako dugo ništa ne osjetimo na štapiću.“
Dječak je povukao štap prema sebi, ali na njemu nije bilo ništa. Bio je to trenutak tišine, u kojem su obojica razmišljali o onome što je rečeno. Zrak je mirisao po travi i svježoj vodi, a djetetove ruke drhtale su od očekivanja i entuzijazma, dok je povremeno gledao u svog oca, koji nije osjećao potrebu za velikim objašnjenjima.
„Tata, hoće li biti nešto na kraju?“ upitao je dječak, jer, kao dijete, uvijek imaš potrebu za konkretnim odgovorom.
„Vidjet ćemo,“ odgovorio je doktor s osmijehom. „Ponekad je sve u vjerovanju. I, kao što rekosmo, i medicina i pecanje traže strpljenje.“
Nakon što je prošlo nekoliko minuta, štap na djetetovoj strani zadrhtao je, i u tom trenutku, obojica su osjetili kako se u ritmu rijeke javlja i mala pobjeda, poput trenutka kad pacijent postane zdrav. Riba je bila ulovljena. Ovaj put, to nije bilo samo uspješno pecanje, to je bio simbol onoga što doktor cijeli život pokušava prenijeti svom sinu – da postoji ljepota u jednostavnim stvarima i da medicina, baš kao i život, nije samo u trenucima kada se liječi, već i u trenucima kada se mirno opuštaš, vjeruješ i voliš.
Tako su dječak i doktor, iako su u tom trenutku bili sami na rijeci, u tišini, naučili važnu lekciju – da život, poput pecanja, nikada nije samo o brzom rezultatu. To je putovanje, u kojem svaki trenutak, svaka tišina, svakako, ima svoju vrijednost.