U vremenu kad su televizijski ekrani bili prozor u svijet glamura, ljepote i velikih talenata, jedna žena je svojim osmijehom, držanjem i neponovljivom harizmom osvojila cijelu Jugoslaviju. Bila je lice koje se nije zaboravljalo. Njeno ime izgovaralo se s divljenjem, a njena pojava plijenila pažnju gdje god da bi se pojavila – na modnoj pisti, filmskom platnu ili u društvu slavnih.
Riječ je o Slobodanki “Danki” Novaković, misici čija je ljepota 80-ih godina prošlog vijeka nadmašila granice estetike i ušla u domen legende. Rođena u Crnoj Gori, rano je pokazivala znakove neobične ljepote i otmjenosti. Nije prošlo mnogo prije nego što su modni agenti i fotografi prepoznali njen potencijal. Titula Mis Jugoslavije došla je kao kruna, ali i kao početak jedne burne, tragične sudbine.
Danka je bila žena koju su mnogi željeli, ali samo jedan muškarac je uspio da ostavi trag u njenom srcu – poznati reditelj Zdravko Šotra. Njihova ljubav bila je iznenađenje za javnost, jer su dolazili iz različitih svjetova – on, uzdržan, posvećen umjetnosti, a ona oličenje senzualnosti i medijske eksponiranosti. Ipak, veza je bila stvarna. Iz te ljubavi rodio se sin, koji danas živi daleko od očiju javnosti, čuvajući porodične tajne sa istom onom tišinom kojom je njegova majka napustila ovaj svijet.
Misterija smrti Danke Novaković do danas ostaje nerazjašnjena. Pronađena je mrtva u svom stanu pod okolnostima koje ni poslije više decenija nisu u potpunosti razjašnjene. Zvanična verzija glasila je da se radi o samoubistvu, ali mnogi koji su je poznavali nisu povjerovali u to. Bila je, kažu, borac. Imala je sina za koga je živjela, prijatelje koji su je voljeli i planove o povratku na scenu.
Mediji tog vremena brujali su o raznim teorijama: od depresije, preko nesretne ljubavi, do pritiska javnosti koji je nije štedio ni kada se povukla iz javnog života. Postojale su i glasine o sumnjivim vezama, ljudima iz sjenke, pa čak i o mogućem ubistvu, ali nijedna od tih priča nikada nije potvrđena.
Danka je sahranjena tiho, gotovo nezapaženo, daleko od svjetlosti reflektora pod kojima je nekada blistala. Njena smrt ostavila je prazninu u srcima onih koji su je poznavali, ali i u kolektivnom pamćenju naroda koji ju je pratio, obožavao, pa na kraju – zaboravio.
Danas, rijetki se sjećaju njenog glasa, načina na koji je hodala, kako se smijala, kako je plakala. Fotografije blijede, video snimci gube na kvaliteti, ali legenda o prelijepoj misici koja je Šotri rodila sina i nestala u tišini, živi. Kao da je sama sudbina odlučila da iza nje ostane neispisani roman – onaj koji će se prepričavati šapatom, s nostalgijom, tugom i neizbježnim pitanjem: zašto?
Možda nikada nećemo saznati šta se zaista dogodilo tog dana kada je ugašen jedan od najsjajnijih bisera jugoslovenske estrade. Možda i nije važno. Jer ono što ostaje, to je priča o ženi koja je bila više od ljepote. Bila je simbol epohe, ogledalo vremena koje se ne vraća.
A misteriju svoje smrti… ponijela je sa sobom. U grob.