Kada tragedija obrne život naglavačke, rijetki isprazni trenuci daju odgovor na ono najvažnije – šta zaista znači domačnost, sigurnost i ljubav. Upravo tako razmišljanja prenosi verenica preminulog Rijada Šabića, koja je nakon njihove porodične tragedije govorila o osjećanju doma, sigurnosti i neizrecivoj boli zbog gubitka. Njene riječi – “Terao si me da se smijem i kad mi nije do toga” – odzvanjaju kao istinski dokaz koliko je ljubav snažna.
Strah koji se uvukao u srce
U jednom trenutku života, par poput svakog drugog gradi uvjerenje da su jači zajedno. Rijad i njegova izabranica dijelili su planove za budućnost – zajednički život, osnivanje porodice, toplinu doma koju više nitko ne može oduzeti. Tako piše i njegova verenica u emotivnom obraćanju, govoreći o “domu u osobi” – ideji da istinska sigurnost ne leži u zidovima, već u onome ko stoji pored nas, kad sve ostalo nestane.
Kada se dogodi tragedija i osnova tih planova se raspadne, tek tada osjetite koliko ste bili bogati – a izgubili stvarnost. Izgubili ste more zajedničkih priča, zagrljaja avanture, šale u trenucima tuge. Rijad je bio njena snaga i ona njegova – u toj međusobnoj simbiozi osjećanja, oboje su se osjećali kao kod kuće.
“Terao si me da se smijem, i kad mi nije do toga”
Ova rečenica nosi svu snagu istinske povezanosti. Kad ste s nekim dovoljno dugo, naučite vidjeti osmijeh i u najtežim trenucima. Rijad je znao kada joj je teško, a ona je znala da ni u tuzi nije sama. U zdravim odnosima, to je dar – možda i najvažniji dar: da vas neko razumije bez riječi, da unese toplinu i kad mrak preuzme dan.
Bilo je dana kada ni smijeh nije mogao da probije zid tuge. Ipak, on bi pronašao način da izmami osmijeh, jer je znao – za ljubav to je često jedini lijek koji krije snagu za dalje.
Šta znači “dom u osobi”?
Psiholozi ističu da mjesto na kojem živimo nije jedini dom – prava sigurnost se krije u osjećanju pripadnosti koje jedni drugima poklanjamo. Dom nije adresa, već osjećaj. Možete biti milioner, boraviti u luksuznom stanu – a opet biti udaljeni od doma, ako vam niko nije srce. S druge strane, dom možete pronaći pored ljubavi – jednostavnog pogleda, topline ruke, riječi sigurnosti u sudbini.
Rijad je svojoj verenici pružao upravo to. Dok traje, time što je bio prisutan, ona je osjećala sigurnost. Nije bila bitna veličina stana, već količina ljubavi u njemu, i sve što je to čuvalo.
Bolno suočavanje s prazninom
Gubitak voljene osobe ostavlja prazninu veću od svake sobe. Svaki kutak nosi njene tragove – miris, glas, pokrete. Njena ispovijest otkriva bol koja ne nestaje izborom – ona ostaje, jer ljubav ostaje. A prazan život bez te osobe postaje mjesto puno sjećanja.
“Pokazao si mi šta znači imati dom u osobi” sada odzvanja prazninom. Jer takav dom više ne postoji. Ostala je lepeza uspomena – smijeh, razgovori, planovi u tišini, koji sada postaju bolni prototip doma kojeg nema.
Snaga ljubavi u trenucima tame
Iako se može činiti da je tragedija uzela sve, ipak u tim riječima postoji snaga. Postoje ljudi koji tako vole – do kraja. I to ih čini neuništivim. Sjećanje ostaje, i to je vječna potvrda vrijednosti osjećanja. Dom u osobi ne nestaje – prelazi u drugačiji oblik postojanja, onaj koji traje u svakoj riječi, svakom drhtaju glasa, i u ljubavi koju ne zaboravljamo.
Zaključak
Poruka Rijadove verenice prenosi univerzalnu istinu – dom, sigurnost, sreća i snaga ne leže u zidovima, već u srcima ljudi s kojima ih dijelimo. Tragedija ih je udaljila fizički, ali ono što su izgradili ostaje – kao primjer ljudske povezanosti i prave životne vrijednosti.
Kad ljubav podržava, hrabri, tjera da se smijemo u tuzi – tada postaje dom. I takva ljubav ne odlazi već ostaje da živi u nama – kao vječni podsjetnik na sve ono što se nikada ne gubi.
