U malom gradu, negdje u unutrašnjosti, živio je dječak po imenu Marko. Njegova majka bila je samohrana žena, tiha, vrijedna, ali s jednom fizičkom razlikom koja ju je činila predmetom pogleda i šapata – imala je samo jedno oko. Od djetinjstva su je ljudi izbjegavali, a njezino lice bilo je često tema iza zatvorenih vrata.
Marko ju je volio, ali kako je rastao, tako je i pritisak okoline počeo da oblikuje njegove misli. U školi su ga zadirkivali, rugali mu se i zvali ga “sin jednake”. S vremenom, ta dječija okrutnost ostavila je traga – umjesto da štiti svoju majku, počeo ju je izbjegavati. Uvijek je molio da ne dolazi po njega u školu, da se ne pojavljuje pred njegovim prijateljima, da ostane nevidljiva.
I ona je to, ćutke, prihvatala.
S godinama, Marko je otišao na studije, u drugi grad, a majku rijetko posjećivao. Pisala mu je pisma, ali on nije odgovarao. Govorio je sebi da je previše zauzet, da ima ispita, obaveza, posla… Prava istina bila je da se još uvijek stidio. Nije znao kako objasniti ljudima ženu koja ga je rodila i podigla, a koju je sve manje želio u svom životu.
Jednog dana, stigla mu je vijest – majka je preminula. Bez riječi tuge, gotovo hladno, otišao je kući na sahranu. Kuća je bila tiha, mala, ali čista. Na stolu, pored starog okrnjenog ogledala, stajala je kovertirana cedulja s njegovim imenom. Otvorio ju je tek kad se vratio u stan, daleko od svih.
U pismu je pisalo:
“Dragi Marko,
Ako čitaš ovo pismo, to znači da me više nema. Znam da me se ponekad stidio, i znam da sam ti možda bila teret. Ali, znaj da sam te uvijek voljela više od svega.
Znaš li kako sam izgubila oko? Kad si imao četiri godine, igrao si se na ulici i jedan auto te je udario. Da bi ti ostao živ i da ne bi izgubio vid, doktori su morali da ti presade oko. Dala sam ti svoje.
Nikad ti to nisam rekla jer sam željela da odrastaš bez tereta, da ne nosiš krivicu. Htjela sam samo da vidiš svijet – i moje srce je bilo puno svaki put kad bih te gledala kako gledaš.
Zato, sine, ne budi tužan. Ako ikad osjetiš tugu – samo se pogledaj u ogledalo. Dio mene će uvijek biti s tobom.
Volim te zauvijek,
Tvoja mama.”
Marko je ostao nepomičan, suzama kvasio papir koji je držao. Taj trenutak promijenio mu je život. Shvatio je da je cijelog života bježao od žene koja je žrtvovala sebe za njega. Od tog dana, više nije mogao da živi kao prije.
Otvorio je fondaciju u majčino ime, pomagao djeci bez roditelja i pred školama govorio o važnosti poštovanja, ljubavi i zahvalnosti. Ponekad bi stajao pred ogledalom, pogledao svoje oči i prošaptao: “Hvala ti, mama. Oprosti.”
Naučio je, iako prekasno za nju, da prava ljepota nije u licu – već u srcu koje voli bez granica.