U selu nedaleko od Sarajeva, gdje vrijeme teče sporije, a vijesti se prenose s koljena na koljeno, dogodilo se nešto što ni stariji mještani ne pamte. Priča koja zvuči kao da je izašla iz najjezivijeg horora, zapravo je stvarna – i do danas nije do kraja objašnjena.
Mali Amar imao je samo šest godina kada je proglašen mrtvim. Bio je, kažu mještani, vedar i bistar dječak, koji se iznenada razbolio. Ljekari su dijagnostikovali akutnu upalu pluća, a nakon nekoliko dana borbe, dječakov organizam je navodno popustio.
Roditelji, slomljeni od tuge, nisu postavljali previše pitanja. Vjerovali su doktorima. Tijelo dječaka je brzo vraćeno iz bolnice, a dženaza je obavljena već narednog dana, kako to običaji nalažu.
Sve je izgledalo kao još jedna tužna, prerana smrt. Sve dok…
Krik iz zemlje
Tri sata nakon što je mališan sahranjen, dok su posljednji rođaci napuštali mezarje, jedan stariji komšija, Ibrahim, odlučio je da se vrati i pomoli još jednom na grobu. Bio je to miran čovjek, poznat po tome da često odlazi na mezarje i provodi sate u tišini.
Tog dana, dok je stajao kraj svježeg humka, začuo je nešto što mu je zalilo krv u žilama.
„Isprva sam mislio da mi se pričinjava“, priča Ibrahim. „Ali onda sam jasno čuo – dijete plače. Krik, slab, iz dubine… Znate onaj zvuk kad dijete ne može do daha doći od suza? E takav.“
Zanijemio je. Srce mu je počelo lupati. Uplašen, ali svjestan da nešto nije u redu, potrčao je nazad u selo i pozvao roditelje, ljude iz džamije, komšije. U roku od nekoliko minuta, grupa muškaraca bila je nazad na mezarju, lopate u rukama.
Kopali su kao da im život zavisi od toga. I jeste – život malenog Amara.
Prava istina
Nakon što su otvorili sanduk, ugledali su nešto što nikad neće zaboraviti – Amar je bio živ. Iako dezorijentisan, slab i u šoku, bio je pri svijesti. Suze su mu bile na obrazima, a nokti ogrebani. Disao je, tiho, ali jasno.
Ljekari su kasnije rekli da je riječ o rijetkom stanju koje se zove katalepsija – stanje u kojem osoba izgleda kao da je mrtva, s gotovo neprimjetnim vitalnim funkcijama. U takvom stanju, bez detaljnih pregleda, lako može doći do pogrešne dijagnoze smrti.
Roditelji su bili u šoku, a selo u nevjerici. Iako su svi slavili što je dijete živo, strah i trauma su ostali. Amar je prebačen u bolnicu na dodatne pretrage i, po čudnoj igri sudbine, nakon nekoliko sedmica oporavio se potpuno.
Kako dalje živjeti?
Danas, nekoliko mjeseci nakon incidenta, Amar se ponovo igra na ulicama sela, ali pogled mještana se promijenio. Mnogi kažu da je “dijete vraćeno iz mrtvih”, a neki idu tako daleko da vjeruju da ima neku posebnu svrhu u životu.
Ibrahim, skromni penzioner koji ga je čuo, postao je lokalni heroj. No on samo klima glavom: „Nije to bila moja hrabrost, to je bio Božiji znak. Da sam otišao kući i zanemario ono što sam čuo, ko zna šta bi bilo.“
Roditelji više ne vjeruju svemu što im se kaže. Drže sina čvrsto uz sebe, svjesni da su ga za dlaku izgubili.
Zaključak
Ova priča je nevjerovatan podsjetnik da život može biti čudniji od fikcije. Pitanja koja ostaju – kako se ovakva greška mogla dogoditi? Kako se provjerava smrt? I koliko puta je neko sahranjen, a da nije bio stvarno mrtav?
U slučaju malenog Amara, sreća, intuicija i nečija spremnost da posluša ono što drugi ne bi – spasili su jedan život. I naučili cijelo selo, pa i regiju, da smrt nije uvijek kraj. Ponekad, to je tek početak čuda.