Kada su komšije iz jedne ulice u Zemunu počele da primjećuju neobičan miris iz dvorišta porodične kuće, niko nije mogao ni da nasluti šta se zapravo krije iza oguljenih zidova i zapuštenih prozora. U toj kući, skoro zaboravljenoj od svih, godinama je živio David M., muškarac za koga će se ubrzo saznati da krije jezivu tajnu.
David je bio poznat kao povučen čovjek, rijetko viđan u društvu, s pogledom koji više izbjegava nego što traži kontakt. Iako su neki znali da živi sa starijim ocem, posljednjih godinu dana niko ga nije viđao. Kad bi ga pitali gdje mu je otac, David bi kratko odgovarao: „Otišao je kod rodbine u unutrašnjost. Star je, nije mu lako.“
Ali istina je bila daleko strašnija.
Kad je policija, nakon dojave komšija i anonimne prijave, upala u kuću, zatekla je prizor koji je šokirao čak i najiskusnije istražitelje. U jednoj od prostorija, ispod improvizovanog betonskog poklopca, nalazilo se tijelo njegovog oca – zakopano i zatrpano među starim stvarima. Prema rezultatima obdukcije, čovjek je bio mrtav više od godinu dana. A David – njegov sin – je sve to vrijeme uredno podizao očevu penziju.
Motiv? Jednostavan, ali jeziv: novac.
Istražitelji su ubrzo došli do podataka da David nije prvi put u životu izašao pred lice pravde. Nekoliko godina ranije bio je osuđen zbog prevare i krađe, a jedno vrijeme je proveo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Tamo je, kako navode izvori bliski istrazi, pokazivao antisocijalno ponašanje i imao nizak prag tolerancije. Nakon izlaska iz zatvora, promijenio je ime – vjerovatno pokušavajući da se distancira od prošlosti i izgradi novi identitet.
Ali ni novo ime, ni stari grijesi, nisu ga mogli izvući iz siromaštva i izolacije u kojoj je živio. Bez stalnog zaposlenja, bez bliskih prijatelja i ikakve podrške, David je, čini se, odlučio da iskoristi ono što mu je bilo najbliže – očev identitet i njegovu penziju.
Komšije su u šoku. „Nismo mogli da vjerujemo. Njegov otac je bio tih i pošten čovjek, često je sjedio ispred kuće i pričao sa prolaznicima. Posljednjih godinu dana nismo ga viđali, ali nismo ni slutili šta se dogodilo“, priča jedna starija žena iz ulice.
Porodice više nema – majka je umrla davno, a s rodinom nije imao kontakt. Istražitelji navode da je David vješto krio očevu smrt, čak je potpisivao dokumente umjesto njega, i sve do hapšenja nije bilo naznaka da nešto nije u redu.
Psiholozi koji su analizirali slučaj kažu da je riječ o čovjeku koji je vjerovatno godinama potiskivao bijes, frustraciju i osjećaj bezvrijednosti. U kombinaciji sa siromaštvom i kriminalnom prošlošću, to je dovelo do situacije u kojoj je mogao da učini ono što je za većinu ljudi nezamislivo – da pokopa sopstvenog oca ispod vlastitog poda zbog novca.
Slučaj Davida iz Zemuna izazvao je buru reakcija u javnosti. Mnogi se pitaju kako je moguće da niko nije primijetio šta se dešava, da institucije nisu reagovale ranije, i da li bi sve moglo biti spriječeno.
U međuvremenu, David je ponovo iza rešetaka – ovaj put s mnogo ozbiljnijim optužbama. Ali pitanje ostaje: koliko daleko može otići čovjek koji izgubi sve – i dostojanstvo, i moral, i empatiju? U njegovom slučaju, odgovor leži pod betonom jedne stare kuće, gdje je sahranjena i posljednja veza s čovječnošću.