Da li ste se ikada našli u situaciji kada vas zvuk nečijeg mljackanja ili cupkanje nogom dovodi do ruba ludila? Srkanje supe, šuštanje kesice, lupkanje olovkom po stolu, ili čak disanje na određeni način – ako vam ovakvi, naizgled bezazleni zvuci izazivaju jaku nelagodu, nervozu, pa čak i bijes, moguće je da niste samo “preosjetljivi”, već da patite od mizofonije ili mizokinezije.
Ove dvije pojave su relativno nove u svijetu psihologije i neuroznanosti, ali sve više ljudi širom svijeta počinje da prepoznaje simptome i shvata da nisu sami. Iako ih medicina još uvijek ne klasificira kao ozbiljne mentalne poremećaje, one značajno mogu uticati na kvalitet svakodnevnog života.
Šta je mizofonija?
Mizofonija (od grčkog “misos” – mržnja, i “phone” – zvuk) je stanje u kojem određeni zvuci izazivaju intenzivnu emocionalnu reakciju – ljutnju, iritaciju, gađenje, pa čak i paniku. Najčešće se to odnosi na zvuke koje proizvode druge osobe: mljackanje dok jedu, srkanje, gutanje, žvakanje žvake, lupkanje prstima, šmrkanje ili glasno disanje.
Osobe koje pate od mizofonije često ne mogu ignorisati te zvuke, a reakcije su im ponekad toliko jake da moraju napustiti prostoriju ili na neki drugi način prekinuti kontakt sa izvorom zvuka. Ono što je zanimljivo jeste da se reakcija ne javlja zbog glasnoće zvuka, već zbog njegovog značenja – jer potiče od čovjeka i često se vezuje za ponašanja koja se doživljavaju kao nepristojna ili neodgojena.
Mizofonija se najčešće razvija u djetinjstvu ili adolescenciji i može trajati cijeli život. Iako nije uvrštena u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-5), sve je više istraživanja koja ukazuju da se radi o stvarnom neurološkom problemu povezanom s preosjetljivošću mozga na određene zvučne obrasce.
A šta je mizokinezija?
S druge strane, mizokinezija (od grčkog “kinesis” – pokret) je mnogo manje poznata, ali jednako frustrirajuća pojava. Ljudi koji pate od mizokinezije osjećaju nelagodu, tjeskobu, pa čak i bijes kada vide druge ljude kako prave ponavljajuće pokrete – npr. cupkanje nogom, njihanje tijela, okretanje olovke, neprestano diranje kose ili lica.
Za razliku od mizofonije, kod mizokinezije problem nije u zvuku, već u vizuelnom stimulansu koji mozak doživljava kao prijetnju ili smetnju. Ljudi koji imaju ovu reakciju često opisuju osjećaj kao “nemogućnost da se fokusiraju” dok gledaju pokret, ili kao da ih to “izluđuje iznutra”.
Iako ova stanja još nisu dovoljno istražena, jedno kanadsko istraživanje pokazalo je da čak 30% ljudi doživi neki oblik mizokinezije, makar u blažem obliku. To znači da gotovo svaka treća osoba može osjetiti nelagodu kada vidi nekoga da cupka nogom ispod stola – i to nije samo razdražljivost, već stvarna emocionalna reakcija koju nije lako kontrolisati.
Život sa mizofonijom i mizokinezijom
Ljudi koji žive sa ovim stanjima često se osjećaju izolirano ili neshvaćeno. Okolina im često govori da “pretjeruju” ili da su preosjetljivi, što može dovesti do osjećaja srama ili povlačenja. Neki čak razviju anksioznost u društvenim situacijama jer ne znaju kada će ih “okidač” pogoditi.
Na primjer, odlazak u restoran, gledanje filma s prijateljima ili prisustvo na sastanku mogu postati nepodnošljivi, jer ne mogu da se izbore sa zvukovima ili pokretima koji ih iritiraju. Mnogi uče da se nose s tim tako što nose slušalice, sjede dalje od drugih, ili jednostavno izbjegavaju određene društvene situacije.
Može li se to liječiti?
Iako ne postoji zvaničan lijek, neka terapijska rješenja pokazuju rezultate. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), tehnike relaksacije, mindfulness i vježbe disanja pomažu ljudima da smanje reakcije na okidače. U nekim slučajevima, antidepresivi ili anksiolitici mogu pomoći ako su simptomi dio šire slike anksioznosti ili depresije.
Takođe, edukacija porodice i bliskih osoba o tome šta mizofonija i mizokinezija jesu, ključna je za razumijevanje i podršku.
Zaključak
Ako vas izluđuje nečije cupkanje nogom, mljackanje ili šuštanje, ne znači da ste “nervozni bez razloga”. Možda ste samo osjetljiviji na određene podražaje i patite od stanja koje ima stvarnu neurološku osnovu. Mizofonija i mizokinezija nisu izmislili ljudi da bi se žalili – one su stvarna i iscrpljujuća iskustva.
Razumijevanje ovih stanja može donijeti olakšanje mnogima, a otvoreni razgovor o njima prvi je korak ka većem prihvatanju i – mirnijem životu.