Na današnji dan, Srbija se još jednom poklonila žrtvama jednog od najtragičnijih događaja u svojoj savremenoj istoriji – masakru u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” koji je u maju prošle godine potresao ne samo Beograd, već i cijelu regiju. U znak sjećanja na nevine živote koji su tada izgubljeni, premijer Miloš Vučević, zajedno s nekoliko ministara iz Vlade Republike Srbije, došao je ispred škole kako bi položio cvijeće i odao poštu nastradalima.
Muk i tišina vladali su cijelim prostorom oko škole. Nema govora, nema političkih izjava – samo tihi koraci, savijene glave i suze u očima mnogih građana koji su se spontano pridružili ovom tužnom činu sjećanja.
Cvijeće, plišane igračke i poruke djece
Već od ranog jutra, građani Beograda – ali i ljudi iz drugih krajeva Srbije – dolazili su ispred “Ribnikara”, ostavljajući cvijeće, plišane medvjediće, crteže, ručno pisane poruke, svijeće… Neke poruke bile su pisane dječjim rukopisom, sa crtežima srca, anđela, i kratkim rečenicama poput: “Za mog druga koji je otišao prerano” ili “Neka tvoja učionica bude u raju.”
Na betonu ispred škole, djeca su kredama ispisivala imena svojih nastradalih vršnjaka, crtala balone, cvijeće i sunce, simbolično pokazujući da, uprkos boli, sjećanje i ljubav ne umiru.
Premijer bez riječi – simbolična tišina
Premijer Miloš Vučević, koji je na ovu funkciju stupio nakon rekonstrukcije Vlade, nije se obraćao medijima, niti je dao ikakvu izjavu. Umjesto toga, u potpunoj tišini prišao je ulazu u školu, položio bijeli vijenac i zastao nekoliko minuta. Uz njega su bili ministri prosvjete, zdravlja, unutrašnjih poslova i porodice – svi su došli bez pratnje i u civilu, što je dodatno naglasilo simboliku dana: nije riječ o protokolu, već o ljudskoj boli i sjećanju.
Grad u znaku tuge
Beograd je danas bio drugačiji. Ulice su bile tiše nego inače. U mnogim školama održan je minut ćutanja. Na društvenim mrežama, korisnici su dijelili fotografije nastradalih učenika i nastavnika, uz poruke podrške porodicama i pozive da se tragedija nikada ne zaboravi, ali i da se preduzmu konkretni koraci kako bi se spriječile buduće tragedije.
U blizini škole, volonteri Crvenog krsta i psiholozi iz kriznih centara bili su na raspolaganju građanima, posebno učenicima i roditeljima koji su i dalje pod snažnim emotivnim utiskom.
Šta smo naučili – i da li smo išta?
Iako je godina dana prošla od tragedije, mnoga pitanja i dalje ostaju bez odgovora. Javnost se pita: da li je sistem dovoljno učinio? Da li su škole danas bezbjednije? Da li su djeca dobila psihološku podršku?
Uprkos brojnim najavama i obećanjima da će se reformisati školski sistem, da će biti više psihologa, kamera, kontrola i razgovora – konkretni rezultati su, prema mišljenju mnogih roditelja i stručnjaka, još uvijek nedovoljni. Mnogi naglašavaju da tragedija poput one u „Ribnikaru“ mora biti opomena koja obavezuje, a ne samo datum na kalendaru koji se godišnje obilježava.
Snaga zajednice
Ipak, današnji dan pokazao je i nešto drugo: snagu solidarnosti i zajedništva. Ljudi su dolazili jedni drugima bez riječi, samo sa pogledom, zagrljajem, toplom gestom. I upravo u toj tišini, u tom nenametljivom prisustvu, krije se snaga – da se tuga ne nosi sama, da se sjećanje dijeli i da tragedija ne ostane zaboravljena.
Danas, “Ribnikar” nije bio samo škola. Bio je simbol bola, ali i ljubavi, otpora zaboravu i poruka da nijedno dijete, nijedan učitelj, nijedna porodica ne smije biti ostavljena sama u svojoj tragediji.
I dok su se posljednji vijenci polagali, a prolaznici zastajali u tišini, bilo je jasno: ova rana još boli – ali sjećanje ostaje.