Kada sam prvi put kročio u svemir, nisam ni slutiio da ću se vratiti s potpuno drugačijim pogledom na svijet. 178 dana u svemiru – to je šest mjeseci i nešto više od pet dana. U tom periodu, imao sam priliku da gledam naš planet s udaljenosti koju većina ljudi nikada neće iskusiti, da sagledam naše postojanje iz perspektive koja je istovremeno nevjerojatna i zastrašujuća. Danas želim podijeliti svoje misli o tome što sam vidio, što sam shvatio i, najvažnije, kako to povezujem s našim svakodnevnim problemima na Zemlji.
Kao astronaut, bio sam obučen da obavljam razne misije, da obradim naučne podatke, da radim na eksperimentima i da komuniciram s onima na zemlji. Međutim, ono što je bilo najvažnije iskustvo za mene nije bilo tehnološko čudo ili znanstvena otkrića – već unutrašnje spoznaje koje su mi došle nakon što sam proveo toliko vremena u tišini svemira, posmatrajući naš planet izdaleka.
Perspektiva koja mijenja sve
Kada gledate Zemlju iz svemira, svaka politička granica koju postavljamo, svaki sukob koji vodimo, svaka borba za moć i resurse postaju besmisleni. Naša planeta izgleda tako mala i krhka u tom ogromnom univerzumu. Zemlja je samo sitna tačka u prostranstvu svemira, a svi naši problemi, koliko god nam se činili ogromni, izgledaju poput pješčanih zrnaca na ogromnoj plaži. U tom trenutku, shvatio sam nešto duboko – da smo svi mi samo mali dijelovi nečega mnogo većeg i da mnoge borbe koje vodimo u životu nisu samo besmislene, nego i kontraproduktivne.
Jedan od najuznemirujućih trenutaka bio je kada sam gledao Zemlju u cijelosti – nije bilo granica, nije bilo podjela između država. Bilo je samo jedan planet, na kojem svi živimo zajedno, a sve naše podjele, ratovi, konflikti i nesuglasice postali su nevažni u odnosu na veličinu i ljepotu toga što imamo. U tom trenutku shvatio sam da smo svi dio iste, univerzalne cjeline.
Laži koje živimo
Ono što sam shvatio tijekom tih mjeseci u svemiru je da živimo u velikoj laži. Naša svakodnevna realnost, naši problemi, naši prioriteti – sve to je utemeljeno na sustavu koji nas razdvaja, koji nas tjeraju da se natječemo jedni protiv drugih, da nastojimo biti nešto što nismo, da slijedimo ciljeve koji nas na kraju ne zadovoljavaju. Ljudi su stvoreni za suradnju, za zajedništvo, a ne za takmičenje i podjele.
Svijet u kojem živimo nameće nam lažnu predstavu o tome što znači uspjeh i što znači biti sretan. Mnogi od nas provode živote jureći za novcem, statusom, priznanjem, ali rijetko kada se pitamo – je li to zapravo ono što želimo? Što nam zaista treba da bismo živjeli ispunjeno? U svemiru, gdje nema tih društvenih normi i okvira, sve postaje jasno – stvarna sreća dolazi iz unutarnje spokoja, iz povezanosti sa sobom i drugima, a ne iz posjedovanja stvari ili postizanja ambicija koje nam društvo nameće.
Zašto ne možemo da riješimo svoje probleme?
Iako svi svjesno znamo da imamo mogućnost da promijenimo stvari, svijet u kojem živimo nas stalno tjera da ostanemo u začaranom krugu. Razlozi zašto ne možemo da riješimo naše najveće probleme – bilo da se radi o klimatskim promjenama, političkim nemirima, ekonomskim nejednakostima ili društvenim nepravdama – leže u sistemu koji je postavljen tako da nas drži pod kontrolom. Naše društvo, naše ekonomske i političke strukture često nas usmjeravaju prema kratkoročnim ciljevima, prema onim stvarima koje možemo odmah dodati na svoj popis uspjeha.
Niko nas ne uči da gledamo dugoročno, da promijenimo način na koji živimo, proizvodimo i trošimo. Umjesto toga, učimo da budemo “konzumenti” koji žive u stalnoj potrazi za nečim što nas može učiniti sretnima. Ta potrošačka kultura i stalna natjecanja nas odvode od pravih vrijednosti – od života u skladu s prirodom, od međusobne pomoći i suradnje, od dubokih, smislenih odnosa. Ovaj sustav nas učini zarobljenicima naših vlastitih želja i strahova.
Što nam preostaje?
Povratak sa svemirske misije nije bio samo fizički povratak na Zemlju, već i mentalni povratak prema novoj stvarnosti. Ova spoznaja nije bila samo osobna, već i univerzalna. Da bismo riješili naše probleme, prvo moramo promijeniti način na koji gledamo svijet i na koji pristupamo rješenju tih problema. Moramo se osloboditi lažnih vrijednosti koje nam društvo nameće i ponovno se povezati s onim što je stvarno i istinsko.
Zato smatram da pravi izazov nije samo u tome kako riješiti globalne probleme, nego kako promijeniti sebe i svoj pogled na svijet. Trebamo više pažnje posvetiti stvarima koje nas zaista usrećuju, kao što su međusobna podrška, briga za naš planet, pažnja prema vlastitom zdravlju i stvaranje prostora za istinsku povezanost. Samo tada možemo nadmašiti izazove koji nas trenutno muče.
Iako su naši problemi ogromni, rješenja se mogu naći samo ako se okrenemo ka sebi i svojim vrijednostima. Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet odjednom, ali možemo početi od sebe. Ako to uradimo, možda će doći dan kada ćemo pogledati Zemlju iz svemira i ponosno reći da smo konačno uspjeli riješiti svoje probleme.
