U malenoj kući na kraju sela, gdje se svaka ptica čuje jasnije nego ijedan glas, bol se uvukla kroz vrata i ostala da živi. Tamo, gdje je nekada odzvanjao smijeh, danas vlada tišina, teža od svakog kamenja. Mila Jovanović, žena srednjih godina iz sela kraj Užica, u razmaku od samo četiri mjeseca sahranila je supruga i jedinu kćerku. Njena priča postala je simbol tuge koja ne pita za vrijeme, ni za redoslijed.
Milu je život lomio polako. Supruga Radovana sahranila je u februaru, nakon duge i teške borbe sa dijabetesom i komplikacijama koje su ga, kako kaže, “polako gasile”. Bio je vrijedan čovjek, penzionisani šumarski radnik, koji je do zadnjih dana života radio nešto po dvorištu, uvijek nalazio načina da zaradi makar malo da “kuća ima za hljeb”. Njih dvoje su zajedno proveli više od 30 godina. Vjenčali su se mladi, podigli kuću, posadili voćnjak i podigli kćerku Marinu, koju su zvali „svjetlom njihovog doma“.
Mila je jedva dočekala dan kad je Marina diplomirala na učiteljskom fakultetu. Bila je ponos sela, djevojka uvijek s knjigom u ruci, nasmijana, mila svima. Poslije očeve smrti, Marina je pokušavala da bude jaka. „Govorila mi je da će sve biti u redu, da ćemo jedna drugoj biti oslonac. Ljubila me u ruku i pravila mi kafu svakog jutra“, priča Mila.
Ali ispod tog osmijeha krila se tuga, ogromna, duboka, potisnuta. Marina nije mogla da preboli gubitak oca. Osjećala je, kako kažu njeni prijatelji, kao da se kuća srušila. Iako se trudila da nastavi dalje – konkurisala za posao, čuvala djecu u komšiluku, pomagala majci – nešto u njoj je pucalo, iz dana u dan.
„Niko nije ni slutio da je toliko boli“, kaže komšinica Rada. „Marina je uvijek bila vedra, kulturna, nije se žalila ni kad je bilo najteže. Ali tugovala je tiho, u sebi.“
Prvog juna, Mila je zatekla svoju kćerku kako nepomično leži na krevetu. Pored nje – bočica sa tabletama i oproštajno pismo. U tom pismu nije bilo ljutnje, samo tuge i izvinjenja. „Mama, oprosti. Ja više ne mogu. Tata me zove, a ja sam premorena od bola. Volim te.“
Vrisak koji se toga jutra prolomio iz kuće Jovanovića čuo je cijelo selo. I dan-danas, komšije prepričavaju tu scenu. Hitna pomoć je došla brzo, ali bilo je kasno. Marina je preminula u 26. godini.
Mila je sada sama u kući koja je nekada bila puna života. Ostale su fotografije, stare bilježnice iz osnovne škole, Radovanov kaput koji još visi na čiviluku. „Nemam više za koga da živim, ali dišem i ustajem. Jer znam da bi me oboje molili da ne odustanem“, tiho govori.
Selo je organizovalo pomoć – žene dolaze da je obiđu, donesu nešto hrane, sjede pored nje satima. „Nismo mi imali mnogo, ali imali smo jedni druge. Sad, kad njih više nema, ne znam šta je ostalo“, kaže Mila, gledajući u stari orah u dvorištu koji je Radovan posadio kad se Marina rodila.
Porodica Jovanović nije bila poznata ni po bogatstvu, ni po političkim vezama. Bili su ljudi iz naroda, tihi, radišni. Upravo zato je njihova tragedija potresla sve koji su ih znali. Jer nema većeg bola nego kad majka sahrani dijete. A kada prije toga sahrani i muža – tada ostaje samo tama.
Ova priča nije vijest iz crne hronike. Ona je opomena. Da obratimo pažnju. Da gledamo iza osmijeha, da pitamo više puta „jesi li stvarno dobro“. Jer ponekad se bol krije u najtišima, u onima koji ne traže pomoć jer misle da moraju biti jaki.
Mili je sada ostalo samo sjećanje. I vjera – da će jednoga dana, ako postoji drugi svijet, ponovo zagrliti Radovana i Marinu. Do tada, ova majka nosi bol na svojim plećima, svakog dana iznova, kao križ koji ne može da spusti.