Kad je 2016. godine spakovala kofere i sjela u autobus za Njemačku, Amira iz Tešnja imala je 29 godina i samo jednu misao u glavi – otići negdje gdje će imati šansu za bolji život. “Mislila sam da idem u obećanu zemlju. Tada sam vjerovala da tamo teku med i mlijeko, da ću za mjesec dana moći kupiti što poželim, pomoći porodici, možda čak i uštedjeti. Ali istina me sačekala odmah na prvom koraku.”
Danas, osam godina kasnije, Amira je odlučila da progovori javno, jer, kako kaže, više ne može gledati kako ljudi iz domovine svakodnevno odlaze zavedeni bajkama sa društvenih mreža. “Neću da šutim više. Dosta mi je da gledam kako influenseri prikazuju samo sjaj. Niko ne govori o drugoj strani medalje. O suzama, o bolu, o osjećaju usamljenosti, o tome kad radiš 12 sati dnevno i opet si na kraju mjeseca na nuli.”
Prvi šok
Amira je prvih godinu dana radila kao čistačica u jednom hotelu u Bavarskoj. Plata joj je bila 1.300 eura, od čega je 600 davala za sobicu koju je dijelila s još jednom ženom. “Hrana, prijevoz, osiguranje… sve to pojede ostatak. Da nisam štedjela na svakom koraku, ne bih ni roditeljima mogla poslati ni euro. A i to što sam slala, značilo je da ja jedem supu iz kesice cijeli mjesec.”
Kaže da je najveća laž koju ljudi u BiH slušaju – da se u Njemačkoj lako zarađuje i još lakše živi. “Da, imaš redovnu platu. Da, imaš prava. Ali sve to dolazi s cijenom. Ljudi zaboravljaju da život ovdje nije kao na slikama s Instagrama. Niko ne slika umorne oči nakon noćne smjene, ni trenutke kad ti dijete odraste, a ti nisi tu jer moraš raditi.”
Cijena porodice
Najteži trenutak za Amiru bio je kada nije mogla otići na očevu sahranu. “Nisam imala godišnji, nisam imala koga da zamijeni moj smjenski rad, a avionska karta u tom trenutku bila je preskupa. Sjela sam na pod u kuhinji i plakala do zore. To ne možeš kupiti ni za hiljadu eura.”
Danas radi kao njegovateljica u staračkom domu. Plata joj je bolja – skoro 2.400 eura, ali i dalje tvrdi da sreća nije u ciframa. “Imam stan, auto, ali nemam dušu. Ljude ovdje ne zanima jesi li umorna, jesi li tužna, jesi li čovjek. Sistem funkcioniše – ali srce, duša, to ostaje tamo gdje si rođen.”
Poruka onima koji žele da odu
“Ne govorim ovo da bih nekome ubila snove. Govorim jer ne želim da iko dođe ovdje i shvati prekasno da je ideal bio samo slika u glavi. Ako dolazite – dođite spremni. Jezik učite prije nego dođete. Ne očekujte luksuz. Ovdje se živi brzo, radi još brže, a rijetko ko pita kako si. Prijateljstva su rijetka, porodica daleka, a nostalgija stalna.”
Dodaje da Njemačka nije kriva – sistem funkcioniše, pravila se poštuju, ali nije za svakoga. “Nije Njemačka problem. Problem je što ljudi odlaze vođeni iluzijom. A kad se probude – često je prekasno.”
Život između dvije zemlje
Amira i dalje pomaže roditeljima, školuje sestru i plaća kredit za kuću koju sanja da će jednog dana završiti u Tešnju. “Možda ću se vratiti. Možda i neću. Ali želim da ljudi znaju istinu. Da je Njemačka posao, obaveze, stres, i tek na kraju – život.”
Zato sada svima poručuje: “Ne odustajte od snova, ali prestanite vjerovati u bajke. Gdje god da ste, život je borba. I samo oni koji su spremni na nju – mogu i uspjeti.”