Kada je Mara iz Banjaluke prije nekoliko mjeseci prvi put primila svoje novorođenče u naručje, srce joj se steglo, a oči zasuzile. Nije mogla vjerovati da se, poslije skoro četiri decenije čekanja, molitve i patnje, ostvarila u ulozi majke – u 61. godini života. Iza tog trenutka stajale su godine borbe, bolnih gubitaka, sumnji u sebe, i tihe patnje koju većina nikada nije ni slutila.
Mara i njen suprug Boško u braku su već 37 godina. Vjenčali su se mladi, puni snova i nade, zamišljajući dom ispunjen dječijim osmijehom, igračkama po podu i mirisom domaće supe. Ali život je imao drugačije planove.
Već u prvim godinama braka Mara je ostajala trudna – ali trudnoće nikada nisu trajale. Jedna za drugom, završavale su se spontanim pobačajem. U tišini, u bolnici, u sopstvenim mislima, Mara je gubila dijete za djetetom, a sa svakim gubitkom gubila je i dio sebe.
„Samo da mi jedno ostane…“
„Najteže je bilo gledati druge kako lako postaju roditelji“, priča Mara. „Moje prijateljice su rađale, imale po dvoje, troje djece, a ja sam im se radovala, ali me uvijek boljelo. Ne iz zavisti, već iz tuge što ja to ne mogu.“
U tih 37 godina braka, Mara je doživjela ukupno 10 spontanih pobačaja. I svaki put je vjerovala da će „ovaj put biti drugačije“. Poslije pete trudnoće, doktori su joj rekli da ne treba više pokušavati, da bi mogla ugroziti vlastiti život. Ali ona nije odustajala.
„Boško mi je bio najveća podrška. Nikada mi nije rekao da mu je žao što nisam rodila. Niti me je krivio. Uvijek je govorio da sam ja njegov dom, i da nas dvoje vrijedimo više nego bilo kakva statistika.“
Čudo u poznim godinama
Sa godinama, nade su polako blijedile. Mara je ušla u menopauzu i pomirila se s tim da će biti žena bez djeteta. Posvetila se vrtu, književnosti i pomaganju drugima – kao babica, pomogla je na desetine žena da rode. Ironično, tuđe porode je dočekivala s osmijehom, a svoje nikada nije doživjela.
Sve do prošle godine.
„Počela sam osjećati mučninu, bila sam umorna, ali to sam pripisivala godinama. Otišla sam na rutinsku kontrolu i doktorka me pogledala i rekla: ‘Gospođo, vi ste trudni.’ Mislila sam da se šali. Nisam mogla vjerovati.“
Trudnoća je bila rizična, ali ovaj put – drugačija. Mara je bila pod konstantnim nadzorom ljekara, pila sve moguće vitamine, ležala kada je trebalo, slušala svaku preporuku. Boško nije išao na posao tri mjeseca – ostao je uz nju, da je pazi.
U 36. sedmici, na svijet je došla mala Milica – njihova kćerkica, teška 2,7 kilograma. Plakala je snažno, a Mara nikad nije čula ljepši zvuk.
Poruka ženama
Mara danas kaže da nikada nije izgubila vjeru. „Bog zna kad je pravo vrijeme“, kaže. „Znam da nije lako čekati. Znam da mnoge žene pate u tišini. Ali ako imate snagu – nemojte gubiti nadu.“
Dodaje i da je svjesna da je majčinstvo u 61. godini izazovno. „Znam da neću gledati Milicu kad bude imala 50, ali ću joj dati svu ljubav dok god dišem. I više od toga. Imati dijete nije pitanje biološkog sata, već srca.“
Danas, njih troje žive miran život. Milica raste okružena ljubavlju, a Mara i Boško uživaju u svakom trenutku s njom, kao da znaju da su ti trenuci zlata vrijedni. „Nisam samo rodila dijete“, kaže Mara. „Rodila sam novi smisao života.“