Nikada ne bih pomislila da ću postati jedna od tih žena čije priče čitamo u novinama ili slušamo uz kafu s prijateljicama – žena koju je muž ostavio kada joj je najviše trebao, kada su joj oči bile natekle od nespavanja, a ruke preumorne od nošenja života težeg od kilaže djeteta.
Zovem se Marija, imam 28 godina i živim u predgrađu Sarajeva. Moj suprug i ja upoznali smo se prije sedam godina, kroz zajedničke prijatelje. Bio je šarmantan, nasmijan, znao je slušati. Djelovao je kao neko kome mogu vjerovati. Godinu dana nakon vjenčanja, dočekali smo našu kćerkicu Anu. Bila je savršena – rođena sredinom decembra, dok je vani sipao prvi snijeg te zime.
Međutim, ono što je trebalo biti najljepši period u našem životu, pretvorilo se u pakao iz kojeg se nisam mogla probuditi.
Počelo je sitno, završilo brutalno
Već tokom moje trudnoće, primijetila sam da se mijenja. Bio je nervozniji, manje prisutan, često bi izlazio pod izgovorom da mora “razbistriti glavu”. Novac je misteriozno nestajao, a ja sam se tješila da je to samo stres zbog dolaska bebe.
Kada se Ana rodila, nisam imala ni vremena ni snage da analiziram šta se dešava. Cijeli moj svijet bio je usmjeren na tu malu djevojčicu, koju sam danima dojila i nosila u naručju dok je plakala od grčeva. On je, s druge strane, sve češće kasnio s posla, počeo je izbjegavati kontakt s nama. I onda, jedne noći – jednostavno je nestao.
Ustala sam ujutro i vidjela da ga nema. Nema mu ni stvari. Fioke su bile prazne. Na stolu nije bilo ni poruke, ni objašnjenja. Novčanik koji smo držali u kuhinji – prazan. Uzeo je i zadnji dinar. Zajednički račun bio je već tada na nuli.
Tišina koja para
Ne mogu opisati osjećaj koji me obuzeo. Nije to bio samo bijes. Bila je to praznina. Pitanje koje nije imalo odgovor: „Zašto baš sada?“ S bebom od šest mjeseci, bez novca, bez podrške i bez ikakve ideje gdje da krenem.
Prva dva dana samo sam plakala. Tada nisam jela, nisam spavala. Držala sam Anu i gledala kroz prozor, pokušavajući dokučiti kako se život tako brzo preokrene. Treći dan sam ustala, umila lice i rekla sebi: „Ili ćeš propasti, ili ćeš preživjeti.“
Počeci s nule
Krenula sam da tražim pomoć. Prvo sam se obratila roditeljima, iako sam znala da ni oni nemaju mnogo. Zatim sam se raspitala za socijalnu pomoć, zatim za čuvanje djece, kako bih eventualno mogla raditi barem pola radnog vremena. Nisam tražila sažaljenje, već priliku da dignem glavu iz blata u koje me bacio neko kome sam vjerovala najviše na svijetu.
Mjesecima sam se borila – bez sna, bez vremena za sebe, ali s jasnim ciljem: da moje dijete nikada ne osjeti da je manje voljeno zbog nečijeg kukavičluka.
Danas…
Danas Ana ima dvije godine. Ide u vrtić. Ja radim kao pomoćnica u lokalnoj apoteci. Nije glamurozno, ali svakog mjeseca imamo dovoljno za stanarinu, hranu i osmijehe.
On se nikada nije javio. Nikada poslao poruku, pitao kako je kćerka, ni da li ima šta da pojede. Čujem da živi u Njemačkoj. Za mene, on više ne postoji.
Ne pričam ovu priču zbog sažaljenja. Pričam je jer znam da nisam jedina. Znam da ima žena koje večeras leže s bebom u naručju i suzama na jastuku. Želim im reći – možete same. Ne odmah, ne lako, ali možete.
Jer majčina snaga nije u mišićima, već u srcu koje ne odustaje.
