Kada sam prvi put čuo da se lubenica može uspješno uzgajati u vlastitom dvorištu, a da ne zahtijeva hektare zemlje niti poseban staklenik, bio sam prilično skeptičan. Lubenica je za mene uvijek bila simbol ljetnog voća koje dolazi iz velikih plantaža negdje iz ravnica Vojvodine ili iz Hercegovine, gdje sunce prži zemlju i biljke doslovno rastu iz kamena. Međutim, prošle godine sam odlučio da pokušam — i nisam mogao vjerovati koliko se jednostavno može postići visok prinos čak i u skromnim uslovima.
Sve je počelo kada sam gledao video jednog domaćeg poljoprivrednog entuzijaste koji je tvrdio da uz malo volje, sjemena i pravilne njege, svako može imati svoje lubenice u dvorištu, pa čak i na terasi. Pomislio sam: „Zašto da ne?“ Kupio sam sjemena sorte „Crimson Sweet“, koja je poznata po slatkom ukusu i relativno brzoj vegetaciji. Priprema je počela u rano proljeće.
Prvo sam zasadio sjeme u male kontejnere i držao ih pored prozora dok se zemlja još grijala. Klijanje je bilo brzo, već nakon 7 dana vidio sam prve male listove kako proviruju. Kada su biljčice ojačale, presadio sam ih u veću posudu u dvorištu, a kasnije, kada su prošli svi mrazevi, direktno u vrt. Lubenica voli toplinu, pa sam birao najsunčaniji dio vrta, gdje zemlja bude suha i propusna.
Prvi izazov bio je — prostor. Lubenice imaju dugačke vriježe i šire se svuda. Međutim, naučio sam da ih mogu usmjeravati i podizati na mrežu ili rešetku, čime se štedi prostor i biljke dobiju više zraka. Svaki put kada bi vriježa pokušala da pobjegne izvan okvira koji sam postavio, nježno bih je vratio nazad. Osim toga, redovno sam ih zalijevao — ne previše, ali dovoljno da zemlja ne bude suha. Lubenica ne voli prekomjernu vlagu jer joj korijen lako može istrunuti.
Najveće iznenađenje za mene bio je trenutak kada su se počeli formirati prvi plodovi. Male zelene kuglice su se pojavljivale među listovima, a ja nisam mogao sakriti uzbuđenje. Kako su dani prolazili, lubenice su rasle brže nego što sam očekivao. Tokom ljetnih mjeseci, plodovi su narasli do veličine pravih lubenica iz trgovine, a neki su čak bili i veći.
Berba je bila pravi praznik. Kada sam prvu lubenicu prerezao, sočan i crven unutrašnji dio bio je savršen. Okus — sladak, hladan i potpuno prirodan. Bez pesticida, bez hemikalija. Djeca su bila oduševljena, a komšije su me pitali da li sam kupovao sadnice iz inostranstva. Kada sam rekao da sam sve uradio sam, od običnog sjemena iz poljoprivredne apoteke, nisu mogli vjerovati.
U konačnici, ubrali smo preko deset velikih lubenica iz samo nekoliko biljaka. Bio je to dokaz da čak i početnici, bez mnogo znanja, mogu postići nevjerovatne rezultate ako imaju strpljenja i volje. Uspjeh je dodatno motivisao i moju suprugu, pa smo ove godine odlučili proširiti vrt i eksperimentisati i sa drugim sortama lubenica, pa čak i dinjama.
Moja preporuka svima je: ne potcjenjujte moć vlastitog dvorišta ili čak balkona. Lubenica traži sunce, prostor i pažnju, ali zauzvrat daje radost i zdravlje. Uz domaću lubenicu znaš šta jedeš, a i ponos koji osjetiš kada vidiš plodove svog truda ne može se mjeriti ni sa čim kupljenim.
Za kraj, ako vas ikada neko upita da li se lubenica može uzgajati kod kuće, samo se nasmijte i recite: „Može — i to vrlo uspješno!“