Ako ste se ikada našli u situaciji da ne možete podnijeti kada neko u vašoj blizini cupka nogom, neumorno klika hemijskom olovkom, srče supu ili mljacka dok jede – a pritom ste osjećali nervozu, bijes, nelagodu pa čak i potrebu da napustite prostoriju – vrlo je moguće da niste samo “razmaženi” ili “osjetljivi”. Postoji šansa da zapravo patite od stanja koje se zove mizofonija ili mizokinezija.
Šta su mizofonija i mizokinezija?
Mizofonija (grč. miso = mrziti, phoné = zvuk) je stanje u kojem određeni zvukovi izazivaju intenzivnu emocionalnu reakciju, najčešće ljutnju, iritaciju, pa čak i paniku. Ljudi koji pate od mizofonije ne mogu podnijeti specifične zvuke – poput žvakanja, disanja, šaptanja, šuštanja papira, tik-takanja sata, srkanja kafe i sličnih.
Mizokinezija, s druge strane, odnosi se na jaku nelagodu i iritaciju izazvanu ponavljajućim pokretima – kao što su cupkanje nogom, neprestano kucanje po stolu, pomjeranje prstiju, prevrtanje očiju, stalno igranje kosom itd.
Iako ove pojave nisu formalno klasifikovane kao mentalni poremećaji u glavnim medicinskim priručnicima poput DSM-5, sve veći broj psihologa i neuroloških stručnjaka prepoznaje ih kao realne probleme koji značajno utiču na kvalitet života pojedinca.
Kako izgleda svakodnevica sa mizofonijom?
Osobe koje pate od mizofonije često izbjegavaju druženja, restorane, kina, pa čak i članove vlastite porodice. Ne zato što ne vole društvo, već zato što ih jednostavno izluđuje kada neko žvaće žvaku, mljacka ili diše preglasno. Neki od njih nose slušalice kako bi izbjegli zvukove okoline, dok drugi pribjegavaju izolaciji jer ne žele reagovati agresivno ili djelovati nepristojno.
Jedna žena iz Sarajeva opisala je svoje iskustvo ovako:
“Moj muž kada srče supu, meni se krv digne u glavu. Znam da nije logično, znam da nije njegova krivica, ali imam osjećaj da ću eksplodirati. Nekad moram izaći iz prostorije jer mi sve u tijelu počne da vrije.”
Slična je situacija i sa mizokinezijom – ljudi koji ne mogu podnijeti kada neko cupka nogom pored njih u autobusu, na sastanku ili u učionici. Taj “bezazleni” pokret može da izazove lavinu negativnih emocija, pa čak i fizičku napetost.
Da li se ovo može izliječiti?
Za sada ne postoji standardizovan lijek za mizofoniju ili mizokineziju. Međutim, određene terapije mogu pomoći:
-
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) – pomaže u promjeni načina razmišljanja o okidačima.
-
Tretmani izlaganja – postepeno suočavanje sa neprijatnim zvukovima ili pokretima, kako bi reakcija oslabjela.
-
Mindfulness i relaksacione tehnike – učenje kako da se tijelo i um smire u stresnim situacijama.
-
Korištenje bijelog šuma ili muzike – za maskiranje neželjenih zvukova.
Neki stručnjaci vjeruju da mizofonija i mizokinezija mogu biti povezane sa pojačanom osjetljivošću nervnog sistema, kao i sa anksioznošću, ADHD-om, pa čak i posttraumatskim stresnim poremećajem.
Važno je razumijevanje okoline
Osobe koje pate od ovih stanja često nailaze na nerazumijevanje. Rečenice poput “Ne budi razmažen/a”, “To nije ništa strašno” ili “Samo se opusti” samo pogoršavaju osjećaj krivice i izolovanosti.
Važno je shvatiti da mizofonija i mizokinezija nisu hir ili umišljanje. To su stvarni, iscrpljujući problemi koji mogu narušiti međuljudske odnose, produktivnost i psihičko zdravlje. Pružanjem podrške, empatije i razumijevanja možemo olakšati život osobama koje se svakodnevno bore sa ovim nevidljivim okidačima.
Zaključak
Ako vas izluđuju zvukovi koji drugima ne smetaju – poput mljackanja, srkanja ili stalnog pomjeranja noge – to nije zato što ste neraspoloženi ili “teški”, već možda zato što vaš mozak intenzivnije reaguje na određene podražaje. Mizofonija i mizokinezija su realni fenomeni, i sve više ljudi širom svijeta prepoznaje ove simptome kod sebe.
Rješenje možda nije brzo, ali prvi korak ka olakšanju jeste – razumjeti sebe i potražiti pomoć. Niste sami. I niste “previše osjetljivi”. Vaša reakcija je stvarna, i vrijedi da se o njoj govori.