Slavica Ćukteraš, pjevačica koja je početkom 2000-ih žarila i palila estradnom scenom, iznenadila je mnoge kada se povukla iz javnosti baš u trenutku kada je njena karijera išla uzlaznom putanjom. Njene pjesme „Nek’ pukne sve“, „Zavet“ i „Koliko mi se sviđaš ti“ u to vrijeme su bile hitovi koji su se neprestano vrtjeli na radijskim stanicama i u klubovima širom regiona.
A onda – tišina.
Mediji su nagađali razloge, šuškalo se o porodičnim problemima, zdravstvenim stanjima, nesuglasicama s menadžmentom, pa čak i o potpunom napuštanju muzike. Ali Slavica je šutjela. Sve do nedavno.
U jednom od svojih rijetkih intervjua, iskreno je progovorila o onome što je nosila u sebi godinama: o unutrašnjim borbama, majčinstvu, bolu, ali i snazi koja je iz te tišine nikla. Njena rečenica: „Nosim svoj krvavi dijamant i više se ne krijem“, postala je metafora ne samo njenog života, već i svih žena koje su prošle kroz bol i izašle jače.
Tišina je bila izbor, ne poraz
„Nisam pobjegla. Samo sam odlučila da ćutim dok me ne zacijeli ono što me lomilo,“ rekla je Slavica. Dodaje da je medijski pritisak često pogrešno tumačio njen mir kao slabost ili povlačenje zbog poraza.
„Ljudi zaboravljaju da smo i mi ljudi. Ne samo pjevači i nasmijana lica na ekranima. Ja sam žena, majka, neko ko ima srce koje puca i liječi se kao i svi drugi,“ objasnila je.
U periodu kada se povukla, Slavica je postala majka. Njena kćerka, kako kaže, postala je njena glavna snaga, ali i ogledalo koje joj je pokazalo koliko je ranjiva – i koliko mora biti jaka.
Krvavi dijamant
Pojam „krvavi dijamant“ koji je upotrijebila nije metafora nasilja, već ličnog iskustva kroz koje je prošla – emocija, slomljenih odnosa, razočaranja i borbe da pronađe sebe izvan reflektora.
„Kao dijamant, i ja sam nastajala pod pritiskom. Pucala sam, ali nisam nestala. Ono što sam izgubila, više ne tražim. Ono što sam dobila, nosim sa sobom – s ponosom i tišinom. To je moj krvavi dijamant.“
Ona ne želi da se vrati na scenu po cijenu duše. Kaže da više ne pristaje na lažne osmijehe i isforsirane nastupe. Ako pjeva, pjeva srcem – ili ne pjeva uopšte.
Povratak, ali pod njenim uslovima
U posljednje vrijeme Slavica se ponovo pojavljuje u medijima i na društvenim mrežama, ali sada potpuno drugačija. Mirna, staložena, sa stavom žene koja zna ko je i šta želi.
„Ne moram da budem dio estradne trke. Ne zanima me da budem najglasnija, već da budem istinita. Ako neko želi da me sluša, neka dođe zbog emocije, ne zbog senzacije.“
Ona sada nastupa povremeno, kada osjeti da ima šta da podijeli s publikom. Više ne juri hitove – sada traži smisao u pjesmi, riječi koje govore ono što je prećutkivala godinama.
Poruka ženama koje ćute
Slavica je u svom obraćanju istakla koliko je važno da žene prestanu da se stide svoje tišine, svojih rana, svojih unutrašnjih dijamanata.
„Ne morate objašnjavati nikome gdje ste bile. Vaša vrijednost ne zavisi od tuđih očekivanja. Neka vaša tišina bude vaš izbor, a ne sram.“
I upravo zato njena priča danas zvuči glasnije nego ikad – jer je prošla kroz bol, ćutala kad je trebalo, i sada govori kad osjeća da je vrijeme.
Zaključak
Slavica Ćukteraš više nije samo pjevačica. Ona je simbol žene koja je otišla kad su svi očekivali da ostane, i vratila se onda kada je bila spremna. Njena priča nije tužna – ona je snažna. A njen „krvavi dijamant“ sija kao podsjetnik da i iz tame može nastati nešto nevjerovatno lijepo.