Malo ko se usuđuje javno govoriti o tajnama najmoćnijih obavještajnih službi svijeta, a još rjeđe su one koje progovore žene koje su bile dio sistema – obučenih da šarmiraju, osvoje povjerenje i izvuku informacije, sve pod plaštom zavodljivog osmijeha. Jedna od njih, koja danas živi u inostranstvu pod novim identitetom, odlučila je da podijeli šokantne detalje iz svoje prošlosti kao operativka KGB-a, nekadašnje sovjetske službe sigurnosti.
Iako je tražila da se njeno pravo ime ne objavljuje, pristala je da za medije govori pod pseudonimom “Irina”. U ekskluzivnoj ispovijesti, otkriva kako izgleda proces obuke za tzv. „lastavice“ – žene koje su korišćene za špijunske misije gdje je oružje bila ljepota, a cilj manipulacija.
Regrutacija i obuka: “U KGB se ne ulazi, KGB te izabere”
“Izabrali su me još kad sam imala 19 godina. Bila sam studentkinja jezika, govorila sam engleski, njemački i francuski. Bila sam visoka, atraktivna, i, kako su rekli, imala sam ‘lice koje ne zaboravljaš’. Prvo su me pozvali na razgovor pod izgovorom stipendije. Ostalo je istorija”, počinje Irina svoju priču.
Obuka je, prema njenim riječima, trajala gotovo dvije godine. “Učili su nas sve – od borilačkih vještina, rukovanja oružjem, do psihologije, analize govora tijela i, naravno, zavodničkih tehnika. Nismo bile obične žene, bile smo programirane da budemo smrtonosno privlačne.”
Zavodljive misije: “Prvo pogled, onda igra”
Irina objašnjava da “lastavice” nikada nisu direktno napadale svoje mete. “Nismo mi bile prostitutke. Nismo ni morale spavati s njima – većinu smo slomile samo pogledom, gestom, prisutnošću. Kad bi pomislili da su oni ti koji zavedu, već su bili u našoj mreži.”
Njene mete su bili diplomate, vojni savjetnici, poslovni ljudi. “Upoznali bi me na koktelu, u hotelu, na konferenciji. Ponekad sam glumila prevoditeljku, nekad novinarku, nekad običnu turistkinju. Sve je bilo unaprijed isplanirano.”
Psihološki rat: Kako se lomi um meta
“Učili su nas kako da prepoznamo slabost – bilo da je to ego, pohlepa, usamljenost ili kriza srednjih godina. Čovjek koji traži pažnju, pohvalu, razumijevanje – to je savršena meta. Prvo mu daš sve to, onda ga učiniš zavisnim.”
Zastrašujuće je koliko su detaljno analizirali ponašanje muškaraca. “Znali smo kad da ćutimo, kad da gledamo pravo u oči, kad da zaplačemo – emocije su bile alati. A kad bi se otvorili i pričali više nego što treba, posao je bio završen.”
Savremeni špijuni: Tehnologija vs. šarm
Iako tvrdi da danas obavještajne službe više oslanjaju na tehnologiju, Irina smatra da je “ljudski faktor” nezamjenjiv. “Nijedan program ne može replicirati hemiju između dvoje ljudi. Kamera može snimiti, ali ne može navesti čovjeka da izda državu – žena može.”
Dodaje i da je danas sve manje “lastavica” jer su metode transparentnije, a i bezbjednosne službe zemalja postale su opreznije. Ipak, uvjerena je da ih još ima. “Možda večera večeras pored vas u restoranu sjedi jedna.”
Život u tišini: “I dalje gledam iza ramena”
Irina se povukla iz aktivne službe prije više od deset godina. Danas vodi tihi život, bavi se pisanjem i povremeno savjetuje zapadne agencije o kontraobavještajnim mjerama.
“Da li žalim? Nekad. To nije bio moj san. To je bila služba mojoj zemlji. Ipak, teško je kada znaš da si živjela dvostruki život – i da si u svakom od njih ostavila trag koji neko možda još prati.”
Poruka ženama: “Ne potcjenjujte moć pogleda”
Na kraju razgovora, Irina poručuje: “Ženska intuicija i šarm nisu samo za flert – to je snaga. Ako se koristi pametno, može promijeniti tok istorije. Ja sam tome svjedok.”