Kada je Ana stajala na pragu svog malog, iznajmljenog stana sa dvoje djece i svega 500 dinara u džepu, osjećala je strah kakav nikada ranije nije poznavala. Nakon razvoda od supruga koji je odustao od porodičnog života, ostala je potpuno sama, bez podrške porodice i prijatelja. Pritisnuta brigama, gledala je u svoje mališane, obećavajući sebi da nikada neće dozvoliti da osjete glad, hladnoću ili nesigurnost.
Nije imala ni siguran posao ni ušteđevinu. Ono što je imala bila je neizmjerna volja da svojoj djeci obezbijedi dom. Prva stvar koju je uradila bila je da pronađe bilo kakav posao. Počela je kao čistačica u jednoj lokalnoj firmi, a ubrzo je radila i kao pomoćna radnica u pekari, zatim kao dadilja. Danju je radila, noću učila o građevini i štedjela svaki dinar koji je mogla.
Prvi koraci ka velikom snu
Iako su joj svi govorili da je nemoguće da žena sama izgradi kuću, Ana se nije obazirala na sumnjičave komentare. Pronašla je mali plac na periferiji grada, jedva uspjevši da ga plati na rate. Kada je napokon imala zemlju, počela je da razmišlja o gradnji.
Učila je preko interneta, čitala knjige o arhitekturi i građevini, tražila savjete od majstora s kojima se susretala na poslu. Prva cigla njene buduće kuće postavljena je uz pomoć prijatelja koji su joj poklonili nešto materijala. Tokom dana radila je poslove koji su joj donosili novac, a popodne i vikendom gradila kuću.
Kada su djeca bila kod škole ili spavala, Ana bi uzimala alat u ruke i zidala zidove. Prijatelji su je ponekad zvali “žena koja nikad ne spava”, jer je uvijek bila u pokretu, uvijek tražila način da napreduje.
Podrška koja je promijenila sve
Kako se vijest o njenom poduhvatu proširila, ljudi su počeli da joj pomažu. Majstori su joj davali savjete besplatno, komšije su donosile višak materijala, a neki su joj čak nudili fizičku pomoć. Na društvenim mrežama se pojavio video u kojem objašnjava svoj san i borbu – i postao je viralan.
Jedna humanitarna organizacija, inspirisana njenom pričom, odlučila je da pomogne. Donirali su joj prozore i vrata, dok su anonimni donatori skupili novac za završne radove. Tada je Ana prvi put osjetila da njen san zaista postaje stvarnost.
Kuća koja je postala simbol upornosti
Nakon četiri godine mukotrpnog rada, njena kuća je bila završena. Mala, ali prelijepa, sa dvorištem u kojem su njena djeca mogla bezbrižno da se igraju. Nije to bila luksuzna vila, ali bila je to sigurna luka za njenu porodicu – i simbol njene nevjerovatne upornosti.
Ljudi su joj se divili. Njena priča inspirisala je mnoge žene da ne odustanu, bez obzira na to koliko teška bila njihova situacija. Danas, Ana ne samo da ima svoj dom, već pomaže drugim samohranim majkama da pronađu put ka samostalnosti. Organizuje radionice, dijeli savjete i pomaže onima koje su u sličnoj situaciji u kakvoj je ona nekada bila.
Njen život je dokaz da su volja i upornost jači od svake prepreke. Kada se osvrne iza sebe, zna da je svaka neprospavana noć, svaki umorni dan i svaki trenutak nesigurnosti vrijedio – jer sada, konačno, ona i njena djeca imaju mjesto koje mogu nazvati svojim domom.