Bio je običan dan u Sarajevu kad je Jura saznao vijest koja mu je preokrenula život. Ispijao je jutarnju kafu u omiljenom kafiću, gledajući kako kiša neumoljivo ispira asfalt, kad mu je zazvonio telefon. Bila je to poruka – kratka, ali smrtonosno teška: „Toni je otišao.“
Za trenutak je vrijeme stalo. I ljudi, i zvukovi, i misli – sve se zamrzlo. Toni Montana, njegov prijatelj, brat, saputnik iz djetinjstva, više nije bio među živima. Jura je ostao nepomičan, zureći u ekran. Osjetio je kako mu se oči pune suzama, ali nije htio da ih pusti. Ne još. Ne dok ne shvati. Ne dok se stvarnost ne zaledi.
Toni nije bio bilo ko. Rođeni Sarajlija, s dušom većom od čitave Bosne, bio je čovjek koji je svima davao više nego što je imao. Živio je brzo, volio snažno, a sanjao skromno – imao je samo jednu želju. Htio je da snimi dokumentarni film o svom i Jurinom odrastanju, o generaciji koja je preživjela rat, siromaštvo i nepravdu, ali nije preživjela zaborav. Taj film je bio njegova opsesija zadnje dvije godine. „Neću da nas se sjete samo po ožiljcima. Hoću da ostavimo trag, našu priču, pravo u srce svijeta“, znao je reći Toni, gledajući Juru pravo u oči.
Jura je bio njegov saputnik u toj ideji. Pomoćnik, snimatelj, prijatelj, kritičar i rame za plakanje. Skupa su skupljali snimke, razgovarali sa starim prijateljima, tražili arhive, pisali scenarij. Bili su na korak od početka snimanja. Toni je čak uspio dobiti malu stipendiju iz fondacije u Njemačkoj. Nada je bila stvarna. Sve je mirisalo na ostvarenje.
Ali onda – infarkt. U snu. Bez oproštaja, bez posljednje riječi, bez šanse da završi ono što je sanjao.
Kada je Jura to shvatio, rasuo se na komade. U suzama, jecajima, u šutnji koja je trajala satima, danima. Nije se javljao nikome. Nije izlazio iz stana. Samo je gledao Toniijeve bilješke, rukom pisane poruke, crteže storyboardova, i slušao glasovne poruke koje su počinjale s: „E, bolan, imam novu ideju!“
Bio je slomljen. Ali negdje duboko, osjećao je da ne smije stati. Ne smije odustati. Toni nije imao vremena – ali on ima. I Toni mu je vjerovao. Znao je da će Jura iznijeti priču do kraja.
„Ovo više nije samo njegov san“, rekao je sebi dok je gledao u sliku njih dvojice iz 1995., dječaka u blatnjavim patikama, s ranama na koljenima i osmijehom punim nade. „Ovo je sada i moja obaveza.“
Počeo je ponovo. Prvo polako – samo da sortira materijal. Ali onda se, kako je čitao Toniijeve zabilješke i gledao stare video zapise, rasplamsala vatra. Bio je to glas koji mu je govorio: „Hajde, brate. Vrijeme je.“
Film je nazvao Jedna želja. Ispunjenje obećanja. Priča o generaciji koja nije htjela ništa više nego da ostane zapamćena. O ljubavi među prijateljima, o ratu, o gubitku, o Sarajevu koje nikad nije prestalo disati, i o Toniju – momku koji je mogao osvojiti svijet, ali je samo htio pričati svoju istinu.
Premijera je zakazana za jesen. Jura će tada stati pred publiku i reći: „Toni je imao samo jednu želju. I evo je, ostvarena. Hvala ti, brate.“
Nekad smrt zaustavi korak, ali ne i put. Toni je otišao, ali je ostavio trag. A Jura ga slijedi – ne iz tuge, nego iz ljubavi. Jer neke priče ne umiru. Samo mijenjaju glas.