Bio je umjetnik stare škole – skroman, tih, ali sa glasom i dušom koji su odzvanjali estradnim nebom bivše Jugoslavije. Nije jurio slavu, ali je slava njega pronašla. Njegove pjesme bile su prožete tugom, nostalgijom i dubokom emocijom, jer je i sam, kroz život, prošao više boli nego što bi to ikome poželio. I dok su mu publika i kolege odali počast do samog kraja, najtužniji detalj ostao je da na njegovoj sahrani nije bilo – rođenog sina.
Riječ je o Kemalu Montenu, jednom od najvoljenijih kantautora sa ovih prostora. Rođen 1948. godine u Sarajevu, ovaj čovjek italijanskog porijekla i bosanske duše, ostavio je neizbrisiv trag u muzičkoj istoriji Balkana. Njegove pjesme, poput “Sarajevo, ljubavi moja”, “Jedne noći u decembru”, “Pismo prijatelju” i mnoge druge, i danas bude emocije kod svih generacija.
No, jedna pjesma ima posebno mjesto – i u njegovom opusu, i u njegovom srcu. “Jedne noći u decembru”, balada koja para dušu, posvećena je nikome drugom do legendarnoj Silvani Armenulić, tragično nastradaloj 1976. godine. Kemal je govorio kako mu je Silvana bila inspiracija, prijatelj, i osoba koja je uvijek vjerovala u njegov talenat, čak i kad je sam sumnjao. Pjesmu je napisao iz srca, u noćima kad su ga sjećanja boljela više od stvarnosti, i nije slutio da će baš ta pjesma postati jedna od njegovih najtrajnijih muzičkih uspomena.
Iako je imao zavidnu karijeru, Kemal je živio skromno. Nije volio glamur ni luksuz – stanovao je u običnom stanu, hranio golubove ispred zgrade i svakome je rado udijelio osmijeh ili riječ podrške. U kasnijim godinama života borio se sa ozbiljnim zdravstvenim problemima. Imao je transplantaciju bubrega, srčanih problema, ali se nikada nije žalio. Živio je od penzije i malih tantijema od pjesama. I dok bi drugi možda kukali nad sudbinom, on bi i dalje pjevao: „Nije htjela…“
Ipak, njegov privatni život bio je daleko od savršenstva. Imao je sina, ali njihov odnos godinama nije bio u najboljem stanju. Porodične razmirice, nesporazumi, možda i povrijeđeni ego – sve je to dovelo do toga da se, nažalost, sin nije pojavio na sahrani. Iako niko sa sigurnošću ne zna prave razloge, javnost je bila potresena. Jer, čovjek koji je davao toliko ljubavi kroz stihove, ostao je bez nje kada je bilo najvažnije.
Na njegovoj sahrani okupili su se mnogi – kolege sa estrade, prijatelji, komšije, poštovaoci njegovog lika i djela. Sarajevski vjetar nosio je tihe tonove njegovih pjesama koje su odzvanjale između hladnih kamenih spomenika. Bio je to oproštaj sa pjesnikom, ali i sa dušom jednog vremena.
Kemal Monteno nikada nije težio da bude zvijezda – on je bio svjetlost za druge. Pisao je pjesme koje su bile melem za srce, pjevao o ljubavi, gubitku, gradu koji ga je oblikovao i ljudima koje je volio. I možda nije imao bogatstvo, ali je imao ono što mnogi nikada ne steknu – ljubav naroda.
Danas, godinama nakon njegove smrti, njegove pjesme i dalje žive. U kafanama, na svadbama, u tišini soba gdje se liječe slomljena srca – svugdje gdje treba riječ utjehe i melodija nade. I dok ljudi pjevaju njegove stihove, Kemal Monteno nikad neće biti zaboravljen.
Jer, kako je i sam napisao u jednoj pjesmi:
“Kad jednom odeš ti, zatvoriću vrata… ali pjesma će ostati.”