Sjećate li se djevojke koja je sa svojim ocem čuvala ovce na planini? Njena priča brzo je postala poznata, jer nije imala običaj skrivati svoje porijeklo niti se stidjeti onoga što nosi i čime se bavi. Iako mnogi njezini vršnjaci i prijatelji u gradovima nose najnoviju obuću i odjeću, ona nije imala problem s time što nosi opanke i što je njeno odrastanje bilo daleko od urbane svakodnevnice.
Njena priča je primjer kako je život u ruralnim sredinama često zanemaren, ali i kako su takve sredine izvor istinske hrabrosti, discipline i ljubavi prema tradiciji. Djevojka o kojoj govorimo odrastala je na imanju svog oca, gdje su, poput mnogih drugih ljudi, obavljali težak, ali po mnogo čemu čaroban posao – čuvanje ovaca. Iako je ova profesija nekada bila nešto što su mnogi smatrali manje vrijednim ili čak “staromodnim”, djevojka nije dopuštala da bilo tko osuđuje njezinu ljubav prema tome.
Nosi opanke, tradicijsku obuću koja je odavno postala simbol ruralnog života, i ponosno hoda tim putem, ne skrivajući činjenicu da je njezina svakodnevica daleko od modernog, urbane i brze civilizacije. Opanci, koji su nekada bili osnovna obuća pastira i ljudi koji su živjeli u planinskim predjelima, danas se sve više smatraju dijelom kulturne baštine i tradicije. No, djevojka nije bila samo simbol tradicije – ona je također bila živa ilustracija otpornosti, snage i discipline koje su potrebne za život na selu.
Biti pastir, čuvati ovce na planinama i usto se nositi s predrasudama i stereotipima, posao je koji zahtijeva izuzetnu posvećenost i ljubav prema prirodi. Nije to samo ponekad mirno hodanje po livadama i planinskim stazama. To je borba sa vremenom, promjenjivim uvjetima, s dugim satima na svježem zraku i odgovornošću za stado koje treba biti zaštićeno. Takav život oblikuje karakter, čini ga jačim, ali također podučava poštovanju i odgovornosti.
Sjećate se njezinih očiju koje su sijale iskrenom strašću prema onome što radi? To nije bila samo obaveza, već ljubav. Iako su mnogi ljudi, osobito u gradovima, s niskim razinama razumijevanja prema ruralnom životu, djevojka nije pokazivala ni najmanju sumnju u svoju odluku. Za nju, opanci su bili simbol njezina života i rada, znak ponosa jer su bili povezani s tradicijom koju je čuvala. Svi oni koji su je osuđivali zbog toga, nisu shvaćali dubinu koju nosi takav život.
Nosi opanke jer je ponosna na to odakle dolazi. Jer zna da svaka tradicija ima svoje značenje, svoju vrijednost, a opanci nisu samo obuća – oni su simbol njenog identiteta, njenog ne odustajanja i njene snage. Djevojka koja čuva ovce sa svojim ocem nije se stidjela svojeg života. Nije se stidjela opanaka, niti toga što nije nosila moderne, skupe cipele. Znala je da je njezina snaga, njezina budućnost i njezina vrijednost u tome što je živjela u skladu s prirodom i tradicijom, i to joj nije bilo potrebno objašnjavati nikome.
Danas, u vrijeme kada je sve više ljudi u potrazi za brzim uspjehom i slavom, ova djevojka nam daje važnu lekciju. U društvu koje često zaboravlja vrijednost jednostavnog života, ona nam pokazuje da nije nužno živjeti u skladu s globalnim trendovima kako bi bili vrijedni. Nema ništa loše u tome što nosi opanke, niti u tome što živi život u skladu sa svojim korijenima. Upravo suprotno, njezina snaga leži u tome što se ne stidi biti tko jeste i što se ne boji toga što je život na selu može oblikovati.
Opanci nisu samo obuća; oni su priča. Priča o generacijama koje su uzgajale stoku, o mudrosti koju prenose iz roditelja na djecu, o životu u kojem je svaki dan bio rad i trud, ali i nagrada u obliku mira i unutarnje snage. Sjećate li se njezinih opanaka? Ne stidi se toga što je nosi, jer u njima je čitava njezina povijest, njezin identitet, njezina obitelj i njezina hrabrost. I možda je to poruka koju bismo svi trebali naučiti – da ne trebamo bježati od svojih korijena, već ih ponosno nositi i cijeniti.