U malom, mirnom naselju na obodu grada, gdje se svi međusobno poznaju i gdje se rijetko događa nešto neočekivano, dogodilo se nešto što je sve ostavilo bez riječi. Cijela porodica Petrović – otac Milan, majka Ana i njihova djeca, devetogodišnji Luka i sedmogodišnja Milica – nestali su bez traga jedne naizgled obične noći.
Komšije su tek ujutru primijetile da nešto nije u redu. Stari komšija Jovan, koji svako jutro pije kafu na terasi, prvi je primijetio da kuća porodice Petrović izgleda neobično tiho. Njihov pas, koji je obično trčkarao po dvorištu i lajao na prolaznike, nije se vidio nigdje. Prozori su bili zatvoreni, ali su svjetla ostala upaljena.
Kako je dan odmicao, komšije su postajale sve zabrinutije. Obično bi Ana već bila napolju, zalijevajući cvijeće, dok bi Milan žurio na posao. Djeca bi se igrala u dvorištu ili išla u školu. Ali tog jutra – ništa.
Nekoliko komšija odlučilo je pokucati na vrata. Nije bilo odgovora. Pokušali su nazvati Milana i Anu, ali su im telefoni bili isključeni. Nakon nekoliko sati neizvjesnosti, neko je pozvao policiju.
Tragovi nestanka
Kada su policajci stigli i ušli u kuću, zatekli su prizor koji ih je zbunio. Sve je bilo na svom mjestu – doručak napola pojeden na stolu, tanjiri i šolje ostavljeni kao da će ih neko za trenutak pokupiti. Na dječijem krevetu pronađena je otvorena slikovnica, kao da je neko čitao prije spavanja. Ništa nije ukazivalo na to da su Petrovići planirali odlazak.
Nije bilo znakova provale, niti tragova borbe. Sva njihova odjeća, dokumenti i lične stvari ostali su netaknuti. Čak su i ključevi od auta bili na uobičajenom mjestu. Ali Petrovića nije bilo nigdje.
Policija je pretražila cijelo naselje, šume i rijeku u blizini, ali nije pronašla nikakav trag.
Šokantno otkriće
Dok su dani prolazili, teorije su se množile. Neki su vjerovali da su Petrovići bili umiješani u nešto opasno i da su morali pobjeći. Drugi su pričali o nekoj nadnaravnoj sili. Jedan stariji mještanin, poznat po pričama o duhovima, tvrdio je da je vidio čudna svjetla iznad njihove kuće te noći.
Ali onda je došlo do šokantnog otkrića. Policija je pregledala snimke nadzornih kamera s ulica u blizini. Na snimku se vidjelo kako se u kasnim noćnim satima Petrovići ponašaju čudno – izlaze iz kuće, svi obučeni u bijelo, bez žurbe, ali i bez emocija na licima. Odlazili su u pravcu obližnje šume.
Kada su istražitelji pretražili taj dio šume, pronašli su ostatke kampa – ugašenu vatru, nekoliko parova cipela i poruku ispisanu na papiru: “Ovo je bio jedini način.”
Šta je to značilo? Kuda su otišli? Da li su bili primorani nestati ili su to učinili dobrovoljno?
Zagonetka bez odgovora
Vijest o nestanku Petrovića brzo se proširila i stigla do nacionalnih medija. Stručnjaci su iznosili razne teorije – od sektaških aktivnosti, do dobro planiranog bjekstva.
Ipak, mjeseci su prolazili, a odgovora nije bilo. Policija je nastavila istragu, ali bez ikakvog konkretnog rezultata. Kuća Petrovića ostala je prazna, a komšije su izbjegavale da prolaze pored nje, tvrdeći da u noćima kada duva vjetar mogu čuti šapat iznutra.
Misterija je ostala neriješena. Jesu li Petrovići odlučili pobjeći od nečega ili nekoga? Jesu li možda znali nešto što niko drugi nije? Ili je, kako su neki tvrdili, u pitanju bilo nešto još jezivije, nešto što se ne može objasniti logikom?
Njihov nestanak i dalje ostaje jedna od najvećih misterija koje su ikada potresle to malo naselje.