U vremenu kada se sve češće priča o otuđenju od prirode, bježanju iz sela u gradove i zanemarivanju tradicionalnih vrijednosti, jedna dama plemićkog porijekla odlučila je da život ispiše potpuno drugačijom pričom. Princeza Ljubica, potomkinja stare aristokratske loze sa juga Srbije, danas živi na selu, u srcu Šumadije, daleko od gradske buke, protokola i svečanih balskih dvorana. Ono što je još fascinantnije – svakog jutra izlazi iz štale s kofom u ruci, a ruke su joj često crne do kratkih rukava. Za nju to nije poniženje, već – ponos.
„Živimo na selu i želimo da budemo primjer drugima. Nema ništa uzvišenije od rada svojim rukama i života u skladu s prirodom“, kaže princeza Ljubica dok stoji pored svojih muznih krava, obučena u jednostavnu pamučnu majicu i gumene čizme. Na glavi marama, osmijeh na licu – i spokoj koji rijetko viđamo među ljudima današnjice.
Njeno imanje prostire se na desetak hektara. Tu se nalaze stara kamena kuća koju su ona i suprug restaurirali po uzoru na arhitekturu iz 19. vijeka, zatim štale, kokošinjci, voćnjak, i velika bašta iz koje, kako kaže, beru sve „od luka do lavande“. Imanje nije samo mjesto života – već životna filozofija.
„Imali smo sve u Beogradu. Karijeru, stan, pozive na sve važne događaje. Ali smo jednog dana odlučili da odemo. Željeli smo mir, zdravlje, prirodu. Htjeli smo djecu da odgajamo u istini, a ne u izlozima i ekranima. Ovdje ih učimo šta znači zasaditi, čekati i brinuti se. Ovdje nema prečica“, objašnjava Ljubica dok briše ruke od pregaču, ne pokušavajući ni najmanje da sakrije tragove rada.
Njena djeca, od kojih najstarije ima 12 godina, pomažu u poslovima oko imanja. „Imaju svoje dužnosti – hrane živinu, beru voće, čiste baštu. Naravno, igraju se, ali znaju da ništa ne dolazi samo od sebe. I to ih čini stabilnijim, jačim“, kaže Ljubica.
Iako nosi titulu princeze, Ljubica je danas simbol skromnosti, odgovornosti i savremene hrabrosti. „Plemićko porijeklo za mene nije privilegija u materijalnom smislu. To je odgovornost da budem primjer, da pokažem šta znači čuvati vrijednosti i identitet. Nije plemstvo u raskoši, već u služenju“, ističe.
Njena svakodnevica nije nimalo laka – dan joj počinje u pet ujutru, a završava često tek nakon zalaska sunca. Ali, kako kaže, nikad nije bila sretnija. „Ovako živeći, čovjek upozna sebe. Kad ujutru pogledaš u sunce iznad planine, kad osjetiš miris svježe pomuzenog mlijeka, znaš da si živ – stvarno živ.“
Zanimljivo je da Ljubica ne odbacuje ni moderne tehnologije. Ima profil na društvenim mrežama gdje dijeli savjete o seoskom životu, tradiciji i odgoju djece. Njeni video snimci, na kojima govori o kompostiranju, zdravoj ishrani, starinskim receptima i ručnom tkanju, broje na hiljade pregleda. Ljudi je zovu „influenserkom sela“, ali ona se samo nasmije.
„Ako neko zbog mene odluči da posadi drvo, zasadi baštu ili ode da obiđe baku na selu, ja sam uspjela“, kaže i dodaje da nema ništa ljepše nego kada joj ljudi šalju slike svojih prvih paprika ili domaćeg hljeba.
Na kraju, kada je pitamo da li joj nedostaje glamur, odgovara jednostavno: „Ne. Pravi glamur je imati mir, porodicu i zemlju pod nogama. Sve drugo je fasada.“