Kada se Martin probudio iz kome nakon dvanaest dugih godina, nije znao gdje se nalazi. Njegov um bio je kao zamagljeno staklo, slike su dolazile i odlazile bez jasnog smisla. Oči su mu treptale pod jakim svjetlom bolničke sobe, a tijelo mu je bilo slabo, gotovo strano. No, nije bilo vremena da se postepeno prilagođava – ono što mu je majka sljedeće rekla sledilo mu je krv u žilama.
Svijet Koji Se Promijenio
Posljednje čega se sjećao bio je jedan običan dan, školske knjige na stolu, zvuk kiše koja je udarala o prozor. Imao je samo dvanaest godina kada je doživio nesreću – vozač koji nije zaustavio automobil na pješačkom prijelazu. Sve nakon toga bila je tama. I sada, kao odrasla osoba od dvadeset i četiri godine, morao je naučiti ponovo živjeti.
Majka mu je plakala dok ga je držala za ruku, ali nije bila to samo sreća zbog njegovog buđenja. Bilo je u njenim očima nešto duboko, nešto što ga je zabrinulo.
– Sine moj, moram ti nešto reći – počela je, a glas joj je drhtao. – Žao mi je što ti ovo moram reći odmah nakon što si se probudio, ali nema drugog načina.
Martin je progutao knedlu. Njegovo tijelo je bilo slabo, ali srce mu je ubrzano kucalo. Što god da je majka imala da mu kaže, nije moglo biti dobro.
Istina Koja Boli
– Tvoj otac… – zaustavila se na trenutak, skupljajući hrabrost. – Tvoj otac više nije s nama.
Martin je osjetio da mu se svijet ponovo ruši.
– Šta… kako…?
– Umro je prije šest godina, sine – rekla je kroz suze. – Čekao je, nadao se, ali… srce ga je izdalo.
Osjetio je kako mu se steže u grudima. Njegov otac, čovjek koji ga je uvijek vodio na nogometne utakmice, koji mu je pričao priče prije spavanja – više ga nije bilo. I on to nije znao. Godinama nije znao.
Ali to nije bio kraj šokantnih vijesti.
– I još nešto… – majčin glas bio je još tiši.
Martin je skrenuo pogled prema njoj, nesposoban da izgovori ijednu riječ.
– Ljudi su mislili da se nikada nećeš probuditi, sine. I… neko ti je preuzeo identitet.
Izgubljen u Vremenu
Zbunjeno je zurio u nju.
– Šta to znači?
Majka je uzdahnula.
– Prijatelj tvoje porodice, neko kome smo vjerovali… prijavio je da si preminuo. Prodali su našu kuću. Naše imanje. Sve.
Martin je bio preplavljen osjećajem nevjerice. Kako je moguće da se sve to dogodilo dok je on ležao u bolničkom krevetu? Njegov život, njegov identitet, sve mu je bilo oduzeto dok je bio zarobljen u tami.
– A šta je s tobom, mama? Gdje si živjela?
– Snalazila sam se – rekla je tiho. – Ali sada kada si se probudio, moramo vratiti ono što je tvoje.
Martin je znao da će trebati mnogo vremena da shvati i prihvati sve što se dogodilo. Ali jedno je bilo sigurno – nije mogao dozvoliti da mu prošlost bude ukradena. Sada kada se vratio, bio je spreman boriti se za svoj život, za svoju porodicu i za istinu.
Iako je tek započeo put oporavka, jedno je znao – nikada više neće dozvoliti da bude samo pasivni posmatrač svog postojanja.