Bio je hladan novembarski jutro. Magla se polako razilazila, a ulične lampe još su tinjale dok je Ivan, 42-godišnji radnik gradske čistoće, započinjao svoju rutu. Bio je to dio dana koji je najviše volio – tišina, svjež zrak i osjećaj da grad još spava. Međutim, tog jutra, nešto ga je natjeralo da zastane.
Na drvenoj klupi u parku, pokraj staze kojom je svakodnevno prolazio, ugledao je nešto bijelo, zamotano u dekicu. Prvo je pomislio da je neko zaboravio lutku ili plišanu igračku. No, kad se približio, srce mu je preskočilo otkucaj – iz deke se čulo tiho jecanje.
Bio je to pravi, živi novorođenčad.
Malen, s crvenim obrazima i zatvorenim okicama, beba nije imala ni kapicu. Pokraj nje se nalazila poruka na zgužvanom papiru: „Molim vas, čuvajte ga. Ja ne mogu.“ Ivan nije znao šta da misli. Njegove ruke su drhtale dok je podizao bebu i zvao hitnu pomoć.
U narednim danima, vijest o pronađenoj bebi proširila se gradom. Ljudi su nagađali ko bi mogao biti majka, zašto je dijete ostavljeno, ali nikad se nije saznalo. Policija je pokrenula istragu, ali bezuspješno. Beba je dobila ime David, a Ivan – iako sam, neoženjen i bez djece – nije mogao prestati misliti na njega.
Posjećivao ga je u bolnici, a kasnije i u domu za nezbrinutu djecu. Već nakon nekoliko mjeseci, podnio je zahtjev za starateljstvo. Mnogi su mu govorili da nije pametno – bio je običan radnik, bez velike plate, bez iskustva. Ali Ivan nije odustajao. Nakon više od godinu dana borbe, David je došao kući s njim.
Godine su prolazile. Ivan je davao sve od sebe da David ima sve što mu treba. Učio ga je da vozi bicikl, pomagao mu sa zadaćom, išao na sve školske priredbe. David je bio pametan, ljubazan dječak, uvijek nasmijan. Često su mu ljudi govorili: „Baš ste pravi tim, ti i tata.“
A onda, tačno deset godina nakon onog maglovitog jutra, stiglo je pismo.
Na Ivanovu adresu došlo je pismo bez pošiljaoca. U njemu je bila poruka napisana istim rukopisom kao i ona koju je pronašao uz Davida:
„Znam da je danas deset godina otkako si ga pronašao. Pratim vas izdaleka, i svaki dan zahvaljujem Bogu što si mu ti bio spas. Nisam bila hrabra tada, ali znam da sam donijela pravu odluku. U prilogu ti šaljem nešto što mu pripada.“
U koverti je bio i štedni knjižni ulog sa znatnom sumom novca. Na papiru je pisalo: „Za Davidovo školovanje.“
Ivan je ostao bez riječi. Nije znao ko je poslao pismo, ali suze su mu potekle same. Bio je to znak da, iako je prošlo deset godina, neko ipak nije zaboravio. I da su ljubav i zahvalnost našle svoj put – tiho, ali snažno.
David nikada nije tražio majku. Njegov svijet bio je Ivan – čovjek koji ga je pronašao, zavolio i odgojio kao vlastitog sina. A Ivan? On je znao da, iako nije planirao postati otac, sudbina mu je poslala najljepši dar.