U malom selu podno planine Ozren, priča o nestanku Bogoljuba Petrovića i dalje se prenosi s koljena na koljeno. Bio je lijep dan u rano proljeće 1961. godine kada je, kako kažu mještani, tada 32-godišnji Bogoljub izašao iz kuće rekavši supruzi Ljubici: „Idem samo malo da prošetam, vratit ću se brzo.“
Nikad se nije vratio.
Nestanak je prijavljen nakon nekoliko sati, a potraga je trajala danima. Policija, rodbina i komšije pretražili su šumu, obližnje potoke, pa čak i stare rudarske jame. Ali od Bogoljuba – ni traga, ni glasa. Kako dani, pa mjeseci, a zatim i godine prolazile, nada je polako gasnula. Ljubica je ostala sama s njihovim sinom, tada trogodišnjim Vlastimirom. Odrastao je bez oca, ali s pričom koja ga je uvijek pratila kao sjenka.
Godine su prolazile, a sjećanje na Bogoljuba bilo je sve mutnije. Ljubica nikada nije ponovo udavala. Kažu da ga je svake godine na dan nestanka čekala kraj kapije, u nadi da će se vratiti. Umrla je 1997. godine, ne dočekavši istinu.
Međutim, ono što niko nije mogao ni zamisliti dogodilo se krajem prošle godine, kada se na vratima porodične kuće pojavio stranac – ili bolje rečeno, strankinja. Bila je to žena srednjih godina, elegantna i tiha, s papirima u ruci i pitanjem koje je zaledilo krv u žilama starom Vlastimiru:
„Jeste li vi sin Bogoljuba Petrovića?“
Nakon što su sjeli, žena se predstavila kao Katarina. Rođena je u Argentini, gdje je, kako tvrdi, odrasla s čovjekom koji joj je bio otac – a koji se, po svemu sudeći, zvao Bogoljub Petrović. Pričala je kako je kao djevojčica čula priče o zemlji iz koje je došao, o zelenim šumama, o tugujućoj ženi koju je ostavio, i o sinu koga nikada nije upoznao.
Prema njenim riječima, Bogoljub je nakon što je otišao iz sela, navodno iznenada odlučio da emigrira. Motiv nikada nije razjašnjen – nagađa se da je možda bio umiješan u nešto zbog čega je želio nestati bez traga. Put ga je odveo preko Italije u Argentinu, gdje je promijenio identitet, oženio se i živio mirnim životom sve do smrti 2001. godine.
Katarina je tek nakon njegove smrti našla dokumente i staru sliku sa natpisom „Mojoj Ljubici – zauvijek tvoj B.“ Uz pomoć tih tragova i DNK testa, koji je kasnije potvrdio srodstvo s Vlastimirom, istina je izašla na vidjelo.
Vlastimir je bio duboko potresen, ali i zbunjen. Cijeli život je vjerovao da mu je otac žrtva neke nesreće, a sada je znao da je jednostavno otišao – bez pozdrava, bez objašnjenja.
„Ne znam da li da ga mrzim ili da ga žalim“, rekao je u jednom intervjuu lokalnim novinama. „Zahvalan sam što imam sestru, makar nikada nismo odrasli zajedno.“
Mještani su opet počeli pričati o Bogoljubu – ali ovaj put ne više s tugom, već sa zbunjenošću. Neki su ga osuđivali, drugi su govorili da se možda bojao, da je možda bio ucijenjen, da nikada nije imao hrabrosti da se suoči sa onim što je ostavio.
Jedno je sigurno – istina, ma kako kasno došla, ipak je donijela mir. Možda ne oproštaj, ali barem kraj priče koja je decenijama lebdjela kao nedovršeni roman.