Tišina u sudnici bila je gusta kao magla. Niko nije disao. Niko se nije pomjerio. Samo se čuo tihi eho riječi koje su upravo odjeknule prostorijom, poput udara groma.
„Zašto ste ubili moju ćerku? Posle svega, ti mrziš mene?“
Izgovorio ih je drhtavim, ali jasnim glasom čovjek čije lice više nije moglo sakriti bol. Otac djevojčice koja je izgubila život u masakru u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ stajao je uspravno, ali iznutra je bio slomljen. Godinu dana čekao je ovaj trenutak. Ne zbog osvete, ne zbog pravde kakvu sud može dati. Već zbog pitanja koje nije mogao izbaciti iz glave – i koje mu je kidalo dušu svakog dana.
S druge strane sudnice, sjedio je otac dječaka koji je počinio zločin. Lice bez izraza, oči koje gledaju u prazno. Danas se sudilo njemu, zbog odgovornosti, zbog oružja, zbog propusta, zbog svega što je omogućilo tragediju koja je ostavila crnu rupu u srcima deset porodica.
Ali u toj prostoriji, toga dana, bilo je više od zakona. Bila je to scena u kojoj se sudaraju dvije istine, dvije tuge – ali samo jedna nepravda.
Otac ubijene djevojčice nije tražio izvinjenje. Znao je da ono ne bi vratilo njegovu ćerku. Nije tražio novac, niti kaznu – sve bi to bilo premalo, prekasno. Ali nije mogao da ne postavi pitanje koje mu je gorjelo na usnama od dana kad je izgubio dijete.
„Znaš li koliko je bila nježna? Koliko je voljela crtanje, konje, muziku? Koliko sam je svakog jutra vodio u školu, i nismo stigli da završimo razgovor koji smo počeli toga dana?“
U sudnici je zavladala šutnja koja se uvlačila pod kožu.
„I sad, kad sve znamo, kad si izgubio i ti sina, jer to dijete više ne postoji kako god da se završi ovo… ti mrziš mene? Zato što sam podnio krivičnu prijavu? Zato što sam rekao istinu pred kamerama?“
Govorio je mirno, ali riječi su rezale kao nož. Oko njega su sjedile majke i očevi druge djece. Neki su plakali. Neki su šutjeli, pogledom prikovani za pod. Sudija nije prekidao. Niko nije imao snage da kaže išta.
„Ne tražim od tebe da patiš kao ja. To je nemoguće. Ali pitam te – šta si uradio kad si vidio da nešto nije u redu? Kad ti je dijete govorilo o oružju, o planu? Jesi li ga slušao? Jesi li se bojao šta će reći škola, komšije, društvo? Ili ti je bilo lakše da zažmiriš?“
Niko nije odgovorio. Čak ni optuženi. Samo je sagnuo glavu, kao da pokušava pobjeći od pogleda.
Danas nije bio dan presude. Ali je bio dan istine. I istina je gorjela kao rana. Jedan život ugašen, jedan dječak zauvijek izgubljen, desetine porodica razbijene, jedno društvo zauvijek promijenjeno.
Otac se vratio na svoje mjesto, ali niko nije zaboravio njegove riječi. Jer tog dana nije govorio samo za sebe. Govorio je u ime svih roditelja koji su izgubili ono najvrednije – i u ime svakog čovjeka koji vjeruje da tragedije ne smiju proći bez istine.
Kad se sve utiša, kad mediji odu, kad se sjećanje počne gasiti – možda će ostati baš te riječi:
„Zašto ste ubili moju ćerku? Posle svega, ti mrziš mene?“
Nisu to riječi bijesa. To su riječi očaja, čovjeka koji zna da odgovora možda nikad neće biti – ali mora da pita. Jer ćutanje je još gora rana.