Nisam ni slutila da će jedan običan put u Sarajevo postati iskustvo koje ću prepričavati godinama. Dolazim iz Beograda, putujem često zbog posla, ali volim i da upoznajem nove ljude i gradove. O Bosni sam čula mnogo, svi su pričali o divnim ljudima, toplini, humoru… ali jedno je čuti, a drugo doživjeti.
Došla sam u Sarajevo sama, službeno. Nakon napornog jutra na sastancima, odlučila sam da napravim pauzu i pojedem nešto lokalno. Nisam znala gdje da idem, pa sam, kao i većina turista, pitala prvu osobu koju sam srela na ulici. Bila je to žena srednjih godina, vedrog lica i toplih očiju.
Rekla sam: “Dobar dan, izvinite, možete li mi reći gdje ovdje ima neka dobra, domaća hrana?”
Nasmiješila se široko i rekla: “Ama, bona, da ti ja pokažem!”
Pomislila sam da će mi objasniti gdje da idem, ali ne – ona je stvarno krenula sa mnom. “Ma neću ti objašnjavat’, hoću da ti vidiš gdje se pravo jede, ne one fensi varijante za turiste.”
I tako sam, ni kriva ni dužna, dobila ličnog vodiča kroz sarajevsku gastronomsku čaroliju.
Otišle smo u malu, neuglednu, ali prepunu aščinicu na Baščaršiji. Čim smo sjele, počela mi je naručivati: “Donesi njoj jednu čorbu da se duša zagrije, pa onda begovu s pilavom… a za kraj, ako ostane mjesta, tufahije.”
Gledala sam u nju zbunjeno, a ona se smijala: “Vidim ja, ti nisi odavde, moraš da probaš kako se ovdje jede!”
Dok smo čekale hranu, ispričala mi je da se zove Aida, rođena i odrasla Sarajka, da joj je muž nekad radio u Beogradu i da voli Beograđane, “samo kad nisu nadrndani”, kako je rekla u šali.
Pričale smo kao da se znamo godinama. Pitala me za porodicu, posao, smijale se, prepričavale viceve. Osjetila sam onu toplinu koju nikada nisam doživjela u nepoznatom gradu.
Hrana je bila čudo. Svaki zalogaj kao da je nosio priču, porodičnu tajnu, sevdah. Na kraju sam zaista probala i tufahiju, iako sam mislila da ne mogu više ni zalogaj. Aida je insistirala.
Kad je došlo vrijeme da platim račun, pokušala sam da izvadim novčanik, a ona me samo pogledala: “Ma jok, gost si mi! U Sarajevu se gost ne pušta da plati!”
Ostala sam bez riječi. Nigdje mi se to nije dogodilo. Nigdje me nisu tako dočekali, nahranili i ispratili.
Pri rastanku, Aida mi je dala broj telefona i rekla: “Ako ti šta zatreba, ili ako se opet vratiš, zovni me. Ne da mi se da ideš, a da ne znaš da imaš nekoga u Sarajevu.”
I eto, to je Sarajevo za mene – grad u kojem sam došla kao strankinja, a otišla kao neko kome je srce puno.
Od tada, kad god pričam prijateljima o Bosni, ne pričam samo o ćevapima, Baščaršiji i Miljacki. Pričam o Aidi. O ženi koja mi je tog dana pokazala šta znači gostoprimstvo, ljudskost i iskreno srce.